web analytics
Članci

VJEROVALI ILI NE Upoznajte HRVATSKI pank bend “Srbi”. (FOTO, VIDEO)

Kada je britanski kolektiv Crass 1978. proglasio smrt panka, bio je to izraz revolta zbog sve evidentnije komercijalizacije ove supkulture u “još jedan jeftin prozivod za konzumerističke glave”. Proizvođači odeće prisvojili su ideje poderanog džinsa i nitni, a sva ta, nekada specifična obeležja pank ideologije počela su da gube svoj opozicioni smisao i da osnažuju sistem protiv kojeg se pank zapravo bori(o). Dovoljno je proći bilo kojim tržnim centrom ili noćnim klubom da vidimo da čirokane i majice sa logoom Ramones-a nisu više rezervisane samo za buntovnike.



Zamolio bih vas da nas zapratite na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/





Možda je nekadašnja pojavnost panka prevaziđena i njegova estetika postala prihvatljiva, pa čak i mejnstrim, ali njegova suština ostaje neprikosnovena. Bes, pobuna, borba za slobodu i jednakost, za ugnjetenu radničku klasu, “uradi sam” filozofija, borba protiv establišmenta, represivnih autoriteta, eksploatacije, rasizma, homofobije, nacionalizma i drugih nepravdi i dalje čine etos panka, ma kako se on materijalizovao.

U jeku prljavih političkih igara, raspirivanja netrpeljivosti i nacionalne mržnje na Balkanu, ima li ičeg pankerskijeg od hrvatskog benda pod imenom Srbi? Teško.

I ne, pank nikada nije umro, niti će ikada umreti.

Iza ovog relativno mladog benda stoje tri žene – Nadia, Miyu i Sonja. Sonja je donekle već poznata regionalnoj pank rok sceni – ali pod drugim imenom i drugim rodom. U pitanju je alias Davora “Njeca” Hranjeca, koga mnogi znaju i kao frontmen/ku socio-kulturološkog pankenrol bombardera Abergaz, pankerku fluidnog rodnog identiteta, britkog uma i nezaustavljive energije.

Na omotu albuma prvenca Srba pod nazivom Raj iscrtana je mapa Hrvatske, naziv grupe ispisan je glagoljicom, a natpis “pank ploča” ćirilicom. Trorifnim pesmama, dvojkom na bubnjevima i stihovima prožetim zdravom dozom humora i sarkazma, Srbi guraju tri prsta u oko svima onima kojima ih treba gurnuti. Dok tabloidi sa obe strane srpsko-hrvatske granice maliciozno prizivaju početak (hladnog) rata, ovi mladi ljudi ‘kulturom otvorenog i kritičkog uma’ pozivaju na ‘suživot i smislen civilizacijski život’.

O bendu “Srbi”, provokativnosti, rodnim normama, pankerskim mobilnim aplikacijama i sudbini mladih u senci političkih sukoba Srbije i Hrvatske, za VICE Srbija govori Sonja a.k.a Njec Hranjec.


VICE: Da počnemo od činjenica: kako, zašto i kada je nastao bend “Srbi”?


Sonja a.k.a. Njec: Skroz spontano. Na jednom koncertu u zagrebačkom Attack-u, Nadia (pjevačica i basistica) smo zaključile da nema boljeg imena za pank bend iz Zagreba, od toga da se zove “Srbi”- imale smo neke pjesme u glavi, ona se čula sa Miyu (gitarstica i pjevačica) – te je Miyu unatoč trudnoći rekla da može – napravile smo probu – proba je bila živi užas i znale smo da je to to i da idemo svirati i tako sve što ide već uz to. To se dogodilo tamo negdje u desetom mjesecu 2015. godine.

Ranije ove godine izašao je prvi album Srba. Koje su vam glavne teme i inspiracija za muziku i tekstove?

Meni je presmješno što je isti izašao na 10.4. što je ujedno i dan NDH – pa smo svim ovim današnjim ustašama i poltronima te ideologije tim činom simbolično sjebali tu njihovu anti-civilizacijsku i morbidnu obljetnicu. Što se tiče tema pjesama – nema tu nekih “glavnih tema”, već se pjeva o onome, o čemu smo u tom trenu bivale inspirirane i uspjele to ubacit u formu pjesme i muzike, a inspiracija dolazi od svega mogućega i nemamo se namjeru ograničavati oko bilo kojih tema koje nas na pjesme inspiriraju.

Kritike albuma su pozitivne, koliko vidim iz pojedinih hrvatskih medija, a velike simpatije se gaje prema provokativnosti vašeg imena i tekstova, čak više nego prema samoj muzici. Šta misliš o tome?

Primjećujem da je medijima bitnije to “provokativno” ime, a meni je osobno suludo da se ime bilo kojeg naroda doživljava provokativnim, dok publika na nas ide najviše zbog šašavosti pjesama, kao i njihove uvijek komične lajv izvedbe, koje kolegice iz benda također vole popratiti i kojekakvim BDSM rekvizitima, što svakako dodaje i još jednu dimenziju cijelom nastupu, a bome i dobrom provodu. Što se tiče percepcije van medijskih okvira, ona varira od čovjeka do čovjeka – te mi je drago što kod nikoga nije suzdržana, jer jebeš punk bend oko kojeg su ljudi suzdržani.

Šta je danas provokativno?

Istina.

Koga, ili možda bolje reći – šta želite da isprovocirate?


Ne idemo sa takvim motivom, jer zapravo želimo jedino kroz taj bend također izraziti što želimo i kako to želimo te se pritom dobro zabaviti, a sad ako nekog to “vrijeđa”, to je problem onda dotičnih, a ne naš, jer se uvreda uvijek uzima – nikada ne daje.

Imam utisak da je hrvatska punk scena trenutno plodnija od srpske. Da li grešim, i kakva je uopšte hrvatska pank scena sada?

Je, trenutno je plodnija ovdje – ima dosta (hiper)aktivnih bendova, ali kako pank nama (i velikoj većini drugih ljudi u istome) nije nikakvo natjecanje ili tako nešto – izrazito cjenimo i volimo sve entuzijaste i prijatelje iz Srbije, koji se također trude i rade sa svojim bendovima i projektima, kako to znaju i umiju. Pank se vječito razvija, čak i onda kada se čini da stagnira – to je uvijek samo “zatišje pred buru”, jer dok je i živih ljudi željno življenja, a ne samo pukog preživljavanja, bit će i punka. Hrvatska pank scena je trenutačno na svojoj velikoj novoj prekretnici i trenutno mi se čini da bi se moglo još puno toga dogoditi – pogotovo tamo u 2017. godini i to pogotovo ako ista svojim postupcima natjera i medije da je ne mogu više ignorirati, kao što u velikoj većini još uvijek rade i sada.

U Srbima bubnjeve svira i peva Sonja, a u tvom starijem bendu Abergaz peva i svira gitaru Njec Hranjec. Njih dvoje zapravo žive u istom telu, ali su različite osobe, ne? Ko je Sonja, a ko je Njec? I kakav je tvoj odnos prema rodnim normama?

Svi ti aliasi su dio iste osobe – mene, a kao osoba sa još uvijek fluidnim rodnim indentitom u tranziciji razvoja i spoznaje istoga – onda mi i prirodno dolazi se izjašnjavati i ovako i onako – pogotovo u umjetničkom izražaju, makar bih najradije voljela kada bih bila u mogućnosti živjeti barem 90% svojeg života u ženskom indetitetu, kako i umjetničkim izražajima, tako i u svakodnevnom životu, dok radim druge poslove da si mogu priuštiti i zabavu umjetničkog izražavanja.

Moj odnos prema rodnim normama je takav, da bi ljudi trebali generalno olabavit oko istih i da ne bi trebali toliku nepotrebnu težinu bacati na iste po tim nekim svojim nerelevantnim društveno-moralnim vertikalama, jer su ista ionako prije svega pitanje te intimne osobne sreće i zadovoljstva. A ako društvu općenito nije težnja da se svaka osoba osjeća dobro u svojem tjelu, duši i umu – onda to društvo ne valja i treba mjenjati neke svoje stavove, a bome i predrasude.

Reci mi nešto malo o tvoje prve dve mobilne aplikacije: Hrvatski pank radio i Saziv Sabora 2016! Otkud ideja za njih i kako si uopšte počeo da programiraš? Može li se i to podvesti pod tvoj “kulturom otvorenog i kritičkog uma – KOKU” pristup?

Naravno da može, jer i to jest također taj moj KOKU društveni pristup, u svojoj praksi. Ideja za radio je došla, nakon pitanja upućenog samoj sebi, koje je odprilike glasilo: “Kako mogu još više doprinjeti sceni, kojoj sam i sama dio?”. Za igru “Saziv Sabora 2016” ideja je došla sasvim spontano, jer smatram da ljudima treba opuštanje kroz satiričku zajebanciju oko dnevnih političkih pitanja dok seru na zahodu ili samo zabušavaju na svojim poslovima ili dok su na školi ili na fakultetu. Programiranjem se iz zajebancije bavim od kad sam prvi puta u svojem 4. razredu osnovne škole se susrela sa LOGO sučeljem – gdje sam programirala jednostavne crtane filmove sa tom meni legendarnom kornjačom u tom sučelju, a i od kada sam sa 5 godina zaigrala svoju prvu igru (Lemmings) na 486 računalu sa DOS operativnim sustavom sam poželjela i sama raditi svoje programe, a bome i igre.

Prošlo je godinu i po dana od tvog performansa – javnog istraživanja “Hoće li prije završiti rat ili ću ja na glas pročitati cijeli roman Marije Jurić Zagorke?”, kada si za 15 sati pročitala celu knjigu ispred šatora desničarske grupe branitelja, te time izazvala pažnju javnosti. Kako se osećaš danas kada se osvrneš na ovu akciju? Koji je potencijal borbe kulturom na prljavom i izopačenom političkom igralištu?

Drago mi je što je ta akcija (barem simbolično) u svojem ukupnom rezultatu – premostila jaz komunikacije te nadišla političke ideologije i nekanepotrebna prepiranja oko istih – jer je ista (sudeći po pitanjima i količini istih, koja dobivam i evo danas) i najviše dokazala koje je zapravo trenutačno stanje u društvu, a bome i dokazala koliko i jedan čovjek skupa sa ljudima koji također to podržavaju – može jedino kulturom utjecati na suzbijanje mržnje i netrpeljivosti – te zbog toga i jest toliko daleko ista i odjeknula.

Uz sve one prijetnje i mržnje koju dobih od poltrona mržnje nakon te akcije, također sam i puno više dobila pozitivnih reakcija – i od samih branitelja, koji NE PODRŽAVAJU (!!!) te tzv. “šatoraše”, uz neizostavan njihov komentar, koji bi uvijek nekako bio u stilu: “Samo zbog ovakve mladeži poput tebe mi jedino i ima jedino nekog smisla, što branih svojih kuću kada mi je po istoj zapucalo, kada vidim što se sve događa u ovoj državi danas.”, zbog čega mi je također drago što istu akciju uradih, jer ista također i dokazuje da i velika većina ljudi koja je i u mojim godinama bila u tom prokletom ratu, zapravo ne brije na nikakvu mržnju – već baš naprotiv – žele suživot i nekakav smislen civilizacijski život, a da domaći mediji uporno itekaku uglavnom seru po istima, kada tu istu populaciju žele pokazati kao većinski mrziteljsku, zbog nekih svojih senzacionalističkih interesa.

Kad smo kod politike, netrpeljivost između Srba i Hrvata se svako malo podgrevaju izjavama političara. Šta misliš o aktuelnim spoljno poilitičkim “odnosima” ove dve zemlje? Gde smo tu mi?

Ta netrpeljivost je ništa drugo nego jedino igra između kapitalističkih političara i njihovih idiotskih poltrona – a ne između ljudi koji koriste razum. Smatram da ako ti političari žele novi rat – da bi onda oni trebali odjebat od svih nas ljudi kojima nije to u interesu, a za koje su po svojim funkcijama i ustavima republika zaduženi stvarati CIVILIZIRANOST i međusobnu solidarnost, a ne sve ovo suprotno od iste što rade i trenutačno svima nama, koji nismo dio njihove vladajuće kaste.

Stanovnici naših država trebaju prestati davati legitimitet takvim osobama na izborima, jer osim što to isti očito ne zaslužuju – ako stanovnici sa pravom glasa i dalje biraju te iste oligarhijske kretene – onda ste si sami krivi, jer čak i u ovakvoj “demokraciji” – isključivo je na na svima nama hoćemo li iste odjebati ili prihvatiti – ili “nedoisus” stvorit nešto smislenije(!!!), a ja itekako smatram da ovakve političare kolektivno treba odjebati kako god to znamo i umijemo – bez da itko bude žrtva ili mučenik u tome srazu, a to je kulturološka borba koja se definitivno ne događa “preko noći”, a na nama upravo SADA sve ovisi – i kakva će nam budućnost, a bome i sadašnjost biti.

U tvojim pesmama u Abergazu, kao i u Srbima, pričaš o fašizmu, nacionalizmu, homofobiji, transfobiji i drugim bolestima današnjice. Koji su principi i vrednosti po kojima živiš i stvaraš?


Želim živijeti u svijetu, u kojem svatko može ŽIVJETI, a ne samo jedva preživjeti, ako i za to ima sreću spletom okolnosti, kako to već danas biva. Princip je taj prije spomenuti “KOKU pristup”, a početna vrijednost je ta da svaki čovjek osjeti kako i njegov, a i onaj drugi život – vrijedi.

Abergaz je već svirao, a da li će Srbi ikada svirati i u Srbiji?

Svakako ćemo i sa bendom Srbi i sa Abergazom ponovno doći svirati u Srbiju – samo da nam gitarstici i pjevačici prođe porodiljni, pa ćemo vrlo vjerojatno i skupa doći zasvirati – gdje – za sada to još uvijek nemamo nigdje dogovoreno do kraja. Planovi su nam da hoćemo raditi još bolje dalje, a kako – to nitko ne zna za 100%, kako to uglavnom i bude u panku. (smijeh)

Jedna pesma sa albuma Srba za kraj?

Evo biram pjesmu naziva: “Srbi su moji prijatelji”, kako bismo istom također proslavili razum, koji nadilazi i čini apsurdnim sve te nacionalizme i druge protucivilizacijske gadosti, koje nam očito ponovno žele pokušati usaditi rukovodeći ovih republika. Također te molim – da mi ne prevodiš odgovore, kao što su to radili neki drugi mediji iz Srbije prilikom intervjua sa mnom, jer je kranje vrijeme da se i u medijima prestane lagati, kako se međusobno ne razumijemo, jer je upravo suprotno.

Razumemo se! Hvala ti, Njec.

VIDEO: