web analytics
Članci

POSTOJALE SU I KOD NAS! Poslednje smrtne kazne u bivšoj Jugoslaviji. Ovo su bili neki od najvećih zločinaca. (FOTO)

Svirepi zločini koji su poslednjih godina potresali Srbiju i region, a čije su žrtve bila nevina deca, po ko zna koji put pokrenuli su raspravu o vraćanju smrtne kazne, koja je u našoj zemlji, kao i u većini bivših republika SFRJ, ukinuta kako bi se ispunili uslovi za članstvo u Savetu Evrope.

Poslednje egzekucije u većini država nekadašnje Jugoslavije izvršene su upravo zbog zverskih ubistava mališana.

Samo dve nedelje pre nego što je Skupština Srbije izglasala brisanje smrtne kazne iz Krivičnog zakonika, polovinom februara 2002. godine, pogubljen je Johan Drozdek iz Karavukova, koji je 1987. zadavio pa silovao petogodišnju Ivanu Salijević. On je od oca devojčice ukrao bicikl i odvezao se sa njom do seoskog groblja, ne obazirući se na njen plač i molbe da je vrati kući. Svoj monstruozni zločin odmah je priznao a kako je naveo, to je učinio da bi se osvetio Ivaninom ocu Džemailu koji nije hteo da mu pozajmi bicikl. Ispostavilo se, međutim, da je Drozdek odavno poznat policiji kao seksualni prestupnik, i da je zbog toga nekoliko puta bio osuđivan. Inače, dvadesetorici koji su čekali izlazak pred streljački stroj, nakon ukidanja najteže kazne presuda je preinačena na 40 godina zatvora.

Smrtna kazna u Crnoj Gori ukinuta je 2002. a od 1991. do tada izrečeno je ukupno osam takvih presuda i nijedan od tih osuđenika nije pogubljen. Poslednji put u ime naroda streljan je 1981. godine Podgoričanin Dragiša Ristić, koji je 1977. pokušao da siluje četvorogodišnju Ljiljanu Vuksanović, no, devojčica se otimala i vrištala pa ju je monstrum zadavio i, da bi prikrio tragove, zapalio njeno telo. Ubrzo potom je uhapšen i osuđen na smrt, a čekajući egzekuciju uspeo da pobegne iz zatvora. Nakon kratke potere uhvaćen je i ubrzo nakon toga i pogubljen.

U Hrvatskoj je najteža kazna izbrisana iz Ustava 1990. godine a poslednji je pogubljen Dušan Kosić iz Karlovca koji je 1983. godine ubio mladi bračni par Matijević i njihove male kćerke. Dvadesetpetogodišnju Slavicu izudarao je metalnom šipkom, dvogodišnju Draganu je udavio, dok je osmomesečnoj Snežani razbio glavicu pepeljarom, da bi potom sačekao Čedomira Matijevića i ubio ga sekirom. Motiv ovog monstruoznog zločina bila je pohlepa: Kosić je bio u velikim dugovima i znao je gde Matijevići, od kojih je takođe pozajmio veliku svotu novca, drže svoju ušteđevinu. Nedelo je najpre priznao opisavši do detalja svoj krvavi pir, a onda je sve porekao, no, sud je imao dovoljno dokaza i izrečena mu je najteža kazna, koja je izvršena 1987. godine. Kosić je posle svega što je učinio napisao čak nekoliko molbi za pomiloanje ali su sve odbijene. Stražari iz karlovačkog zatvora kasnije su pričali da mu je poslednja želja pred pogubljenje bila da dobije dva deci rakije, koju je popio naiskap.

Poslednja smrtna kazna u BiH izvršena je 1976., dvadeset dve godine pre nego što je izbrisana iz Krivičnog zakonika ove zemlje. Streljan je Dušan Prodić iz okoline Doboja, koji se nakon što je ostao udovac i samohrani otac, ponovo oženio. Sa novom suprugom imao je dvoje dece, a s obzirom na to da je sin iz prvog braka nasledio majčino imanje, maćeha je od Prodića zahtevala da ga se reši kako bi njihova zajedničks deca dobila deo imanja. Dušan u početku nije želeo ni da čuje za to jer mu je šestogodišnji dečak bio vrlo privržen, ali je na kraju popustio. Poslao je sina u posetu dedi u susedno selo pa je prečicom stigao pre njega i gurnuo ga u nabujalu reku koja protiče kroz to mesto. Dečak je nekim čudom uspeo da se spase, no otac ga je uhvatio, zagnjurio u vodu i jednom rukom mu pritisnuo glavu da bi ga sprečio da izroni, dok je u drugoj držao tranzistor pazeći da se ne pokvasi! Taj detalj definitivno je ubedio porotu da manja kazna od smrtne ne dolazi u obzir. I zlu maćehu čekala je ista sudbina ali je kasnije pomilovana i osuđena na 20 godina zatvora. Njihova deca data su na usvajanje.

Makedonija je prva od svih bivših republika SFRJ ukinula smrtnu kaznu. Sobranije je donelo odluku 1991. godine, a poslednje pogubljenje izvršeno je 1987. godine, po hitnom postupku, nekoliko dana nakon izricanja presude. Pred streljački vod izašao je Malje Zećiri, osuđen zbog silovanja i ubistva svoje petnaestogodišnje kćerke. Nesrećna devojčica pokušala je da pobegne ocu monstrumu koji ju je stigao i uprkos njenom plaču i molbama, najpre silovao, a potom zadavio plastičnim užetom. No to mu nije bilo dovoljno već je telo svog deteta zapalio. Nagorele ostatke posle nekoliko dana pronašao je jedan čobanin i zločinac je ubrzo priveden pravdi.

U Sloveniji je poslednja egzekucija izvršena 1959. godine, a streljan je Franc Rihtarič, “slovenački Robin Hud”, kako su ga kasnije prozvali, čija su “specijalnost” bile krađe po kućama “socijalističkih bogataša” i državnim ustanovama. Policija je godinama pokušavala da ga uhvati ali stalno im je izmicao, da bi prilikom jedne potere, 1955. godine, smrtno ranio policajca. Uspevao je da ostane u ilegali još dve godine a onda je uhvaćen i osuđen na smrt. Nakon toga, u ovoj republici najteža kazna izrečena je samo Metodu Trobecu koji je ubio pet žena i njihova tela spalio u peći za pečenje hleba, ali je monstrumu 1980. godine presuda preinačena i dobio je 20 godina zatvora (nije izađe na slobodu jer je u međuvremenu pokušao da ubije jednog robijaša pa je dobio još 15 godina da bi deceniju pre isteka kazne izvršio samoubistvo). Slovenija je ukinula smrtnu kaznu 1989. godine.