“Nisam “vaš”. Samo zato nisam bio dobar za tebe i podoban da ti pružim svu ljubav svijeta!”

Amila je podrijetlom iz Mostara. Ja sam iz Širokog Brijega. Upoznali smo se na jednoj žurci u Mostaru. Tamo imam mnogo rodbine pa sam kod njih došao na par tjedana preko ljeta. Znao sam da u Mostaru postoje određene nesuglasice i tenzije između Hrvata i Bošnjaka ali meni to fkt nije bio problem jer nikad čovjeka ne gledam kroz njegovu naciju. I što je za reći? Amila iz kluba mi se jako dopala i uspjeli smo da se vidimo nakon žurke. Malo po malo, ušli smo u ozbiljniji odnos. Bilo je sve krasno i lijepo par mjeseci a onda… onda dogovor da se vidimo kod Starog mosta u Mostaru. Mislio sam da je to klasičan dogovor jer bilo nam je lijepo u vezi, ali uglavnom smo se nalazili kod mosta i onda išli van centra da ispijamo kave i da uživamo u našoj ljubavi jer nije htjela riskirati da ju netko vidi sa mnom da se za ruke držimo. Meni je to smetalo što se moramo kriti. Mislim, ni mojima ne bi bilo nešto pretjerano drago da znaju za nas, ali Amilini su bili baš radikalizirani. Ja sam bio spreman da se svima suprotstavim zbog nje. Čak i da odemo odavde ako je to neophodno jer imam hrvatske papire i ne bi mi to bio problem. I tako, standardno sam joj kupovao ružu, svaki put kad smo se vidjeli. To je bio neki moj ritual. Sve do jednom. Dogovor je bio u 11.00 da se vidimo. Prošlo je 5 minuta, 10, pola ure, pa i čitava ura. Da, čitavu uru sam čekao s ružom u ruci. Pisao sam na vacap, zvao, nije se javljala. Tek nešto nakon ure mi je stigla poruka od koje mi je srce počelo nenormalno da lupa a u želucu sam osjećao kao da sam progutao kamen teži od onog što se ugrađivao u Stari most.

“Nismo jedno za drugo. Nisam mogla doći kao što sam planirala po dogovoru a niti sam mogla odgovoriti na tvoju poruku i pozive jer sam plakala u sobi. Rekla sam mojima kako bi im se činilo ako bih bila u vezi s Hrvatom na što mi je otac rekao da bi ruku na sebe digao da zna da sam s nekim tko nije musliman. Majčina reakcija je bila slična. Nisam mogla doći i reći ti to lično jer imam osjećaj da bih crkla pred tobom. Falićeš mi, ali ne mogu protiv mojih. Ovdje se naša priča završava i oprosti mi za sve ako ikad i ikako budeš mogao. Amila.”

Držim i gledam onu ružu u ruci, već je počela da se neobično brzo suši od vrelog mostarskog sunca ali i betona. Kao da je znala da joj nije suđeno da bude udijeljena djevojci kojoj je namijenjena. Nisam htio ništa da joj odgovorim na poruku. Bio sam povrijeđen do beskraja. Ubijeđen sam da je nitko ne bi volio i da je neće voljeti više nego ja, ali dobro, što sad. Ružu sam na kraju bacio u Neretvu i sa nogama od olova se okrenuo i otišao kući. Nakon toga se više nikada nismo čuli a pogotovu vidjeli. Od svega mi je najžalivije što ranije to nije presjekla ako je već takva situacija, no, tko sam ja da sudim?