M. Đilas: “Moj stav, kao i stav svih članova CK je bio da Albaniji damo Kosovo i da se Albanija s Kosovom pridruži SFR Jugoslaviji, kao federalna jedinica.” (VIDEO)

U 12. mjesecu, 1945. god. izabrana je Narodna skupština te proglašena republika, u kojoj je svu vlast, zapravo, preuzela Komunistička Partija Albanije (od 1948. Albanska partija rada).

Svi njeni protivnici su bili eliminirani, a Enver Hoxha je bio na čelu partije. Od 1945. do 1990. godine, Albanija je imala jedan od najrepresivnijih režima u Europi. Od 1945. – 1948. god. albanska KP oslanjala se na Jugoslaviju, od 1948. do 1961. god. na Sovjetski Savez, te od 1961. do 1978. na Kinu. Tijekom više desetljeća njegove dominacije, Hoxha je stvarao i uništavao odnose s Beogradom, Moskvom i Pekingom, po svojim osobnim interesima. Od 1955. god. Albanija je članica OUN-a, SEV-a (1956. – 1961.) i Varšavskog saveza (1956. – 1968.).

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska.
Povjesničarka Sabrina Ramet za Blic je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.
Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”.
Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena.

Tito i komunisti su htjeli da Albaniju namame u Jugoslaviju time što će joj ponuditi Kosovo, kao sastavni dio Albanije a konfederativni dio SFRJ.

Međutim, na kraju se ništa od toga nije dogodilo.

VIDEO: