Muslimani su mi u toku rata čuvali kuću u Kozarcu. Pismo koje me dočekalo me dirnulo: “Dragi prijatelju, rat je gotov. Ako se ikada vratiš, ključevi su ti u policijskoj stanici. Kuća ti…”

Pročitao sam vašu priču o tome kako je Srbin iz Bijeljine jednu muslimansku kuću u toku rata, pa bih se i ja nadovezao. U mojoj kući su u toku rata živjeli dva brata s porodicama, Muslimani. Nažalost, mnogi u toku rata nisu imali sreće da nalete na ljude kao što sam ja. Ja sam, silom prilika, u toku rata morao da idem iz Kozarca s porodicom na koliko toliko sigurnije mjesto. 2.000. godine sam odlučio da se vratim prvo sam a potom s porodicom. Zapravo, ako bude sve u redu. Iskreno, očekivao sam sve, samo ne čitavu kuću. S bolom u grlu i grudima sam krenuo jer sam očekivao ruševinu. Kako se približavam, vidim da je kuća, naizgled, u redu. Došao sam ispred, poljubio prag i vidim neki papir koji je oblijepljen trakom. Vidi se da je odavno napisano, slova su bila jedva vidljiva. Ne sjećam se baš precizno, ali bilo je otprilike ovako: “Dragi prijatelju ili neprijatelju, rat je završen. Ako se ikada vratiš, ključevi su ti u policijskoj stanici. Ništa ti nismo uzeli, ni ukrali a ono čime smo se vremenom poslužili smo ti nadoknadili. Kuća ti ostaje u stanju u kakvom smo je zatekli. Ne znam da li ćeš ovu poruku pročitati za koji dan, mjesec, godinu… možda je nikad ne pročitaš. Jesu nam narodi bili neprijatelji u ratu, ali svejedno bih volio da se vratiš svojoj kući živ. Trebaš svojoj porodici a i ti njih. Nismo ni mi ovdje svojom voljom došli, kao što ni ti nisi svojom voljom otišao. Natjerala nas je muka. Da bismo ušli u kuću, morali smo ju obiti jer je bila zaključana ali brava je zamijenjena, sve je sređeno. S druge strane, neko drugi bi ti najvjerovatnije kuću razorio, pokrao, ali mi nismo takvi, Boga bi se bojali da smo to uradili a imamo malu djecu. U fioci, u kuhinji su ti ostavljene pare da ti ponovo, ako budeš htio, zamijeniš bravu. Dovoljno imaš para da kupiš, zamijeniš i ostane ti za kafe. U drugoj fioci smo ti ostavili nešto novca što smo boravili ovdje. Znamo da nije ni izbliza koliko bi trebalo, ali zaista trenutno nismo u mogućnosti da damo više. Na osnovu tvojih slika i uspomena koje smo zatekli, shvatili smo ko si i šta si i da je ovo zapravo srpska kuća. Mislili smo da ovdje ostanemo sve dok ne dođeš, ali putevi nas vode dalje. Brat i ja, kao i naše porodice idemo u inostranstvo jer nakon svega ne želimo više da ostanemo u Bosni. Ostavio bih ti broj da nas kontaktiraš ako bi htio, ali pojma nemam gdje ćemo završiti a vraćati se više u ovo mjesto nećemo, sigurno. Jednostavno, život mora da teče dalje. Neka živi mir, neka živi ova naša napaćena Bosna i Hercegovina i svi narodi u njoj. Pozdrav!”

Na naše pitanje da li možemo da potpišemo gospodina koji je poslao ovu poruku, rekao je da je bitna poruka koja šalje mir a ne on sam.