JNA 1984. Dođem u vojsku s autom, parkiram pred kasarnu a kapetan mi oduzme ključeve!

1984. godine sam bio na dosluženju u kasarni Slaviša Vajner Čiča u Lukavici kod Sarajeva.

Zbog operacije očiju nisam nastavio fakultet. Helem, na svakoj jadi nas je udarao kapetan (sada se ne mogu tačno sjetiti njegovog prezimena) sa desetak dosluženika, od kojih su bili umjetnici, pjevači, seljaci, barabasi, ali vojnika slabo. Dosadilo mu je moje bježanje preko žice pa mi je jednog dana dao stalnu dozvolu od petka 15 sati do nedelje 24 sata. Ali ja, kao fol mangup, dođem sa autom i parkiram pred kasarnu. Čovjek mi normalno oduzme klučeve. Nekoliko godina kasnije, ponovo Vojna vježba (rezerva), ne znam kako se zvala, sa hitnim pozivom. Trebao sam se javiti do 7 sati ujutro. Ja dođem negdje oko 10 i prilazim stolu gdje sjedi neki kapetan (nisam ga prepoznao) i predajem poziv i knjižicu. Čovjek ne gleda u mene, pružio ruku i kaže: “I ključeve od lade odmah. A spavat ćeš do mene u šatoru sa vodnikom da te imam na očima.” SVIJET JE MALI LJUDI MOJI, TAKO MALI.

Drug Izet Memić