Anegdota iz JNA: Kako je došlo do mržnje između kapetana Đure Počuče i vojnika Skrbinca?

Makedonski slikar Dimče Georgijevski, zbog stasa i ljepote bio je izabran među vojnike Titove garde, ali zbog suprotstavljanja raznim torturama koje vojna hijerarhija prakticira nad mladim vojnicima, takozvanim “gušterima”, kažnjen je i prebačen u jedinicu za vezu kao običan vojnik.

Foto: ilustracija

I tako smo se našli u Gornjem Milanovcu među šezdeset i nešto vojnika kojima je komandovao kapetan prve klase Đuro Počuča

Piše: Toni SKRBINAC, Oslobođenje

Dimčeta sam se najprije sjetio u ovoj priči jer mi je on znao reći, tješeći me: “Vidjećeš kad ovo prođe, jednog dana sjećat ćemo se samo lijepih stvari iz armije.”

Tako nekako je i bilo, ne samo u mom nego i u slučaju manje-više svakoga muškarca koje sam potom sretao najprije diljem još žive naše Juge, a potom u kasnijim državama koje su se, kao pilići ispod kvočke, izlegle iz te iste Juge. Zaboravljajući i prezirući tu istu kvočku čim su im krila malo narasla i na vlastite noge se čvrsto osovili.

Prečišćene iluzije

• Iz Sarajeva si, kažeš?, pita me da bih potvrdio Slovenac, Srbin, Makedonac. “Bio sam u Sarajevu u vojsci. U ‘Maršalci’. Heeej, kakvo je to vrijeme bilo.” “Imao sam prijatelja iz Sarajeva, Nedim se zvao. Ne znam je li živ, a volio bih znati… Kakav je to drugar bio.” “Joooj, kako smo mi uživali u vojsci. Kakvo je to drugarstvo bilo!” “Vojska je bila velika, prava muška škola. Nema toga danas među mladima. Oni nikada neće shvatiti šta je pravo prijateljstvo kao što smo mi to znali koji smo bili u armiji…”

I tako bi te stereotipne rečenice mogao redati unedogled, a sve su, uglavnom, slavile našu vojsku, legalnu nasljednicu jedinica narodnooslobodilačke borbe koje su pobijedile fašizam i oslobodile teritorij od Triglava do Đevđelije.

Zaboravili su svi oni kalendare na kojima su, kao i zatvorenici, križićima obilježavali dane i čekali onaj najveći i najdraži, kad će svojoj kući i kad će opet na slobodu. Zaboravili su polupismene desetare koji su ih znali goniti kao stoku, zaboravili su čežnju za majčinim ručkom, djevojkama ili ženama koje su nas čekale, zaboravili su s koliko nestrpljenja su čekali, a kad su dočekali niko od njih sretniji nije bio – da odnekle dođe ili sami kupe civilno odijelo koje je značilo povratak slobodi, planovima i maštanjima koje je poziv u JNA prekinuo na period od 15 ili 12 mjeseci.

Otkuda u meni toliko, ipak, jeda pri opisu mog služenja armije kad sam i tamo u Milanovcu i kasnije u prekomandi u Valjevu upoznao i stekao toliko dragih i bliskih ljudi s kojima sam nakon vojske još godinama njegovao prijateljske veze

No, ljudi lako i brzo zaboravljaju jer im je komotnije živjeti u prečišćenim iluzijama negoli u tjeskobi ružnih uspomena koje znaju žuljati dušu.

Dimče Georgijevski, slikar i jedan od četvorice intelektualaca koji smo dodijeljeni jedinici Đure Počuče kako bi pozitivno, pedagoški, uticali na preostalih šezdesetak vojnika, uglavnom polupismenih ili potpuno nepismenih kakav je bio moj dragi drugar Osmo iz nekog sela kod Travnika (“Skrbinac, hoš mi napisati pismo majci?”), nije skrivao svoj prezir nad licemjerjem cijelog tog vojnog ustroja koji je, ustvari oduvijek i svugdje, stvaran tako da umanji vrijednost individue, a istakne snagu i važnost kolektiva. Ostali su, snagom i lakoćom mladosti lako podnosili i napore i kazne izgovarajući onu čuvenu: “Ma šta se sekiraš, sve ti to ide u vojni rok.”

Otkuda u meni toliko, ipak, jeda pri opisu mog služenja armije kad sam i tamo u Milanovcu i kasnije u prekomandi u Valjevu upoznao i stekao toliko dragih i bliskih ljudi s kojima sam nakon vojske još godinama njegovao prijateljske veze. I sa Žikicom i Dimčetom iz Skoplja (Dimče je, kako je i planirao, poslije armije otišao pravo za Ameriku, tamo se oženio, a kad se ženio pozvao me u svatove) i sa Nikolom Čoseskim iz Ohrida i sa Muzurom iz Sarajeva…? Biće da je za sve kriv Đuro Počuča. Ne biće, nego jeste. Ako sam ikada nekoga iz dna duše mrzio, a jesam i to obično kratko, njega jesam, možda i najduže. Mrzio je i on mene. A kako je došlo do mržnje između kapetana prve klase Đure Počuče i vojnika Skrbinca? Evo ovako.

Treći ili četvrti dan, nakon što smo naučili prve lekcije, upoznali desetare i razvodnike i između sebe već stvorili neke veze, jednoga jutra na putu za svoju kancelariju zaustavio se kapetan Đuro nakratko pored mene i pitao:

• Da li ti, Skrbinac, pošto si novinar, znaš praviti zidne novine?
• Znam, druže kapetane.
• E, pa do kraja ove sedmice ćeš napraviti jedne koje će biti posvećene Danu veze…

Šta se događalo u toj proćelavoj Đurinoj glavi s koje je, osim u kancelariji gdje smo ga rijetko, rijetko viđali (samo ako je u pitanju kakav raport), skidao svoju šapku, bog će ga znati. Valjda je povezao moje hrvatske korijene i izbor, opet Hrvata Mladena, za pomoćnika sa zločincima koji su bili iznjedreni u tom narodu i koji su onda narodu kojem je Đuro, Srbin, pripadao, nanijeli velika zla

Poslije mi je poslao desetara Velića da me pita šta od materijala trebam i da mi kaže da mogu izabrati koga hoću u svoj tim. Izaberem Mladena, Zagrepčanina, zanimanje tehnički crtač i logično, treba mi sigurna i precizna ruka. Do tada sam, radeći kao novinar na Omladinskoj radnoj akciji “Šamac – Sarajevo 78” nebrojeno puta učestvovao u pravljenju zidnih novina. Nikakav problem. Izaberem neke fotografije, tekstove, neke sam napišem, a neke izrežem i odlučim da sve to složimo na zidu, ne u standardnoj formi kvadrata, nego da sve bude mimo tog kliširanog načina tako što ću linije izvući u obliku blago zaobljenog slova V unutar kojeg ćemo smjestiti rečene sadržaje. I uradimo tako. Postavimo na zid našeg hodnika i evo kapetana. Pogleda i – ode. Ni đa ni bu. Poslije par minuta eto desetara Velića:

• Skrbinac, kapetan te zove na raport.

Uđem u kancelariju, za jednim stolom sjedi kapetan, za drugim njegov ćato, govno ko i on je ispo.

• Izvolite, druže kapetane!
• Ko je tebi dozvolio Skrbinac da na zid stavljaš ustaški znak? Skidaj ono odmah sa zida! Razumiješ?
• Razumijem, odgovorim, a niti sam stigao niti znao šta da kažem. Izađem ko popišan.

Šta se događalo u toj proćelavoj Đurinoj glavi s koje je, osim u kancelariji gdje smo ga rijetko, rijetko viđali (samo ako je u pitanju kakav raport), skidao svoju šapku, bog će ga znati. Valjda je povezao moje hrvatske korijene i izbor, opet Hrvata Mladena, za pomoćnika sa zločincima koji su bili iznjedreni u tom narodu i koji su onda narodu kojem je Đuro, Srbin, pripadao, nanijeli velika zla. A kako je opet učio i naučio da neprijatelj nikad ne spava i da zna pritajeno i podzemno djelovati, eto dobrog razloga da me nevinog optuži. Hvala bogu da se stvar nije događala u okvirima UDBE, ili da Đuro, prilično sam i usamljen u našoj velikoj kasarni, nije imao svoje istomišljenike s kojima bi mogao podijeliti svoje sumnje pa i optužbe protiv Skrbinca koji se, zamislite drskosti, usudio ustaški znak usred kasarne postaviti.

Ni tri mjeseca nakon što je prošla prva četvrtina moje armijske vječnosti iz Sarajeva mi stigne telegram da nam je kuća izgorjela. Svi živi i zdravi što je glavno, a kuće mi nije bilo ni najmanje žao jer je ta stara čerpićara sa krovom punim zakrpi od babinih konzervi, sa pognutim šišetom u jedinoj sobi u kojoj se već dugo nisam mogao uspraviti odavno zaslužila svoj nestanak

I od tog dana, pa sljedećih skoro sedam mjeseci, kapetan Đuro Počuča navalio mi se na kosti. I ostalima, ne mogu reći, ali meni najviše.

Ni tri mjeseca nakon što je prošla prva četvrtina moje armijske vječnosti iz Sarajeva mi stigne telegram da nam je kuća izgorjela. Svi živi i zdravi što je glavno, a kuće mi nije bilo ni najmanje žao jer je ta stara čerpićara sa krovom punim zakrpi od babinih konzervi, sa pognutim šišetom u jedinoj sobi u kojoj se već dugo nisam mogao uspraviti odavno zaslužila svoj nestanak. Znači, emotivno nisam bio niti malo potresen, jedino sam znao da do kraja armije ne mogu i ne trebam očekivati niti dinara od kuće. I tako je i bilo. Ali, događaj se u skali neprijatnih što ih vojnik može doživjeti tretira kao razlog da mu se dozvoli koji dan vanrednog odsustva. Do tada su već mnogi bili zbog mnogo manjih problema koje su ponekad čak i izmislili. Ali, Skrbincu nema kući. Jedna od rijetkih rečenica koje mi je posvetio nakon što sam konačno “dobacio” do njegove kancelarije glasila je: “Ti znaš da se pripremamo za teren i da nam treba svaki vojnik…Ne mogu te pustiti kući.”

I tačka. Kući ne mogu, ali zato kazne trpjeti mogu. Valjda je napucao one svoje kerbere od desetara, Velića i Gudalovića, pa me za svaku sitnicu kažnjavali. Ja se još dodatno bunio, a oni kazne pooštravali. Recimo, prošao sam već čišćenje WC-a u vrijeme kad svi spavaju, kaznena dežurstva i požarstva, a jednom me Velić natjerao, za kaznu naravno, da nakon povečerja navučem masku i trčim po poligonu.

Civilni majstor nam da zadatak da složimo jedno brdo stubova po metraži. Od najkraćih osmica (osam metara dugih) do najdužih šesnaestki. Znojili se i mučili i do popodne zadatak izvršili. Ali, kamiona koji će nas vratiti nigdje

U međuvremenu me vojnici izaberu za predsjednika omladinske organizacije.

Onda odemo na teren. E, tamo je Đuro Počuča dobio punu slobodu da uči Skrbinca disciplini i pameti. Pakleno ljeto se vuklo đerdapskom dolinom, a vojnici jedinice Đure Počuče, predvođeni zastavnikom Žikicom, desetarima i razvodnicima, te civilnim majstorima koji su nam zatrebali kod stručnijih radova, vršili rekonstrukciju telefonske mreže na potezu dugom oko 300 kilometara. Mijenjali stubove, podrezivali grane, kopali i postavljali nove gromobrane…Nastanili se u jednoj od napuštenih zgrada gdje je nekada, za izgradnje Đerdapske hidrocentrale, stanovala tadašnja uprava. Zorom nas potrpaju u kamione, a predveče se vraćamo, gladni i umorni u naše privremeno boravište. Kapetana skoro da i nismo vidjeli. Samo bi uveče desetari izašli iz njegove kancelarije i razdijelili kazne i zadatke za sutra.

Kapetanova osveta

Jednoga dana mene i Slobodana Ušaja, sićušnog Roma, ostave na nekom pustom mjestu blizu Zaječara. Civilni majstor nam da zadatak da složimo jedno brdo stubova po metraži. Od najkraćih osmica (osam metara dugih) do najdužih šesnaestki. Znojili se i mučili i do popodne zadatak izvršili. Ali, kamiona koji će nas vratiti nigdje. Do večeri. A ništa nismo jeli. Niti nas je ko pitao jesmo li gladni. Kad su nas konačno pokupili i pridružili ostalim vojnicima, Ušaj i ja iz protesta i bijesa počnemo da pjevamo. Ne revolucionarne, nego operske arije. I tako blažeći svoj osjećaj nemoći i nepravde kojoj smo bili i tog dana izloženi s pjesmom uđemo u krug naše privremene “kasarne”. Čuo nas kapetan. Pa poslao desetara Velića da me privede na raport.

• Ko je vama, Skrbinac, dozvolio da se derete? (Niti je zvao Ušaja, niti je pitao zašto, nego samo tako odmah u napad).
• Druže kapetane, mi se nismo derali, nego smo pjevali operske arije.

O operskim arijama nema rasprave.

• Ujutro kad se otrijezniš, razgovaraćemo…
• Druže kapetane, nisam popio niti kap nego sam…
• Završili smo, Skrbinac, sad idi, a ujutro ćeš mi se javiti.

Pa onda jednom se dogodi da smo cijeli dan radili, namučili se više nego obično jer smo na trideset i nešto stepeni ukopavali stubove, pa kad smo se vraćali stanemo u Gradišti, mjestu gdje ima pošta. Kažem onom civilnom majstoru da mi da koju minutu da odem da se javim svojima, ne može, kaže, žurimo.

Ja ne samo što odem nego mu još i kažem “ma, jebi se”…

Vratimo se uveče, crknuti od vrućine i posla, civilno lice u službi JNA me opanjkalo kod kapetana i… sad će nove kazne. Ali i kontraudar buntovnog Skrbinca smišljen u njegovoj i glavama Ušaja Slobodana, beogradskog Roma i Mate Dunkića, visokog i dobroćudnog Livnjaka. Ima materijala za još jednu zanimljivu priču.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)