Žene u JNA! “Ponosno smo nosile uniformu, drugovi vojnici su bili brižni, džentlmeni prema nama.” (FOTO)
Mi smo žene pravi vojnici i ne postoji ništa što može da uništi prijateljstvo stečeno u vojsci. Ni ratu to nije uspjelo.
Tako za “Blic” započinje svoju priču Bobica Petković Prvanović iz Knjaževca, koja je sa još 20 žena bila u prvoj ženskoj klasi vojnika Jugoslovenske narodne armije.
Bobica je bila u kasarni, u Somobru.
– Imala sam 21 godinu kada sam pročitala u novinama da je vojska odlučila da napravi eksperimentalni program sa ženama vojnicima. S obzirom na to da su moje pokojne dede bile u Drugom svetskom ratu, u kojem su nažalost stradali, u mojoj porodici se dosta pričalo o vojsci. Taj isječak iz novina zaintrigirao me je i ja sam se vrlo brzo našla u Nišu na regrutaciji.
Kaže, tamo je odlučeno da ona postane radarski poslužilac.
Ne mogu vam riječima opisati iskustvo koje sam tamo stekla. Učila sam da pratim na radaru, da pucam. Mi smo bile čudo u to vrijeme, bile smo kao muškarci. Zamislite da u to vrijeme ulicom šetaju žene vojnici – sa sjetom priča Bobica.
A život u kasarni sa još 7.000 vojnika bio je prilično zanimljiv.
Brinuli su o nama kada izađemo u grad. Plašili su se da nemamo neprijatnih situacija. Bilo je simpatija, moram priznati, ali smo mi veoma vodile računa o našem ponašanju. Naši odnosi bili su drugarski, a mi smo znale da smo posebne čim smo izabrane i da mi predstavljamo ženski rod.
U kasarni u Somboru Bobica je provela tri mjeseca, a prijateljstva koje je stekla ostala su za cijeli život. Međutim, rat koji je uslijedio nakon služenja vojske razdvojio ih je, ali nakratko. Na njenu adresu 1999. stigao je poziv za vojsku.
To što su bile prva generacija žena vojnika donijelo im je i slavu, te su slike njene klase često punile novine. O njima je čak snimljen i film.
Prijateljice zauvijek
Gordana Milenković, Bobičina drugarica iz klase, i posle služenja vojnog roka nastavila je da radi u vojsci.
– Ona se aktivirala i bila je komandir vazduhoplovstva u Zemunu. Ostale djevojke i ja nastavile smo do rasturanja narodne odbrane da idemo na vježbe u svojim rodnim gradovima. Živimo u različitim državama, te to iziskuje i mnogo vremena i novca kako bismo se videle, ali 2012. okupile smo se u Beogradu. Ne mogu vam opisati osjećaj kada sam ih ponovo ugledala. Dogovor je da se ponovo okupimo.
