Rođen sam 1971. godine. Imam brata blizanca koji je kao beba ukraden ali osjećam da je živ. Cijeli rat (’92.-’95.) sam brinuo da ne bismo pucali jedan na drugog!

Rođen sam 1971. godine kao i moj brat blizanac. Majka je znala a i osjećala da nosi nas blizance. Nedugo nakon što se porodila, mene su kao bebu donijeli njoj a za drugo muško dijete, tj. za brata mog su rekli da je preminuo. Nije joj bilo dozvoljeno da vidi tijelo, uprkos što ih je molila. Nikada nije saznala pravu istinu, osim da se nakon nekog vremena saznalo da ona nije bila jedina koja je ostajala bez djeteta. Mnoge majke su doživjele sličnu sudbinu. Nakon dugo vremena se saznalo da su djeca u ono vrijeme prodavana za neke dobre pare. Bezuspješno smo pokušavali godinama da ga nađemo. Kako sam prirastao, osjećao sam da mi je brat živ. Teško je to objasniti ljudima, ali je tako. Osjećam i faktički sam siguran da je živ i jak osjećaj imam da nije baš daleko. S vremena na vrijeme i kao dijete a i danas katkad osjetim neki iznenadni umor, neki iznenadni bol, ali znam da to nije do mene, to je jer mi se brat loše osjeća u nekom trenutku. Znam čak i da se osjetim iznenada veseo, poletio bih od neke sreće. Jednostavno – bezrazložno. Ali, da li je baš tako? To misle ljudi, ali brat i ja smo dan danas povezani tom posebnom vezom, neobjašnjivom za obične ljude. Kroz moje postojanje, postoji i moj brat jer se međusobno osjećamo. Siguran sam da i on osjeća moje stanje i emocije ali za razliku od njega ja znam da je otet a on vjerovatno ne zna to. Majka me s vremena na vrijeme pita kako se osjećam, jesam li nešto posebno osjetio u zadnje vrijeme, tek toliko da i ona zna da mi je brat živ.

Tek što sam došao iz JNA, već sam morao oblačiti drugu uniformu. U Armiji sam proveo cijeli rat. Vukovar i Dubrovnik nam nisu bili dovoljna opomena da će krv da padne i na Bosnu, samo još žešće. A svi smo nekako bili naivni, jebiga. Od prvog pa do posljednjeg dana mog boravka u ratu sam mislio na brata. Dan nije prošao a da se ne pomolim za njega i da se ne zapitam gdje je, kako je… Ono što pretpostavljam i skoro sam siguran je da je on negdje u susjednoj državi i da se deklariše možda kao Srbin, možda kao Hrvat, možda nekako drugačije, ne znam, ne znam ko je dao pare za njega, ali uopšte nije bitno kako se on deklariše nacionalno koliko mi je bitno da je on dobro. Ovo napominjem jer smo potencijalno mogli jedan drugom da budemo na nišanu. Sudbina je jebena kad pokaže svoje zube, jaro moj. U toku rata mi se par puta nije išlo na front. Ne znam što, ali jednostavno nisam mogao. U tih par puta pretpostavljam da je na suprotnoj strani bio moj rođeni brat jer taj osjećaj je bio poseban, čudan. Nikada to neću znati ali jednostavno nisam mogao da idem, sav sam bio nikakav. Majka mi je baš jedne prilike rekla da je moguće da je to što sam pretpostavljao, da je on tamo i da sudbina ipak nije dala da se sretnemo na najgori mogući način, na bojnom polju. I dok sam bio ranjen i dok sam bio u punoj snazi i namotivisan da branim položaj, nonstop sam mislio na brata. Rat je bio i prošao. Ono što me je morilo nakon rata je što dugo vremena nisam ništa posebno osjećao. Nisam mogao da spavam kako treba. Morilo me je pitanje zašto više ništa posebno ne osjećam. Tek nakon godinu i kusur, ponovo sam počeo da osjećam tu našu, bratsku povezanost i bilo mi je lakše i osjećam je do dan danas. Bojao sam se da je poginuo u ratu. Gdje god da si brate moj, kako god da se zoveš i kako god da se Bogu dragom moliš, voli te tvoj brat Irfan. Možda se nekada i sretnemo ali zasad me tješi to što znam da si živ!