RAT, 1994. Alija (iz Tuzle) nam je krišom rekao: “Ostavljeni ste na milost i nemilost. Idite u onom smijeru, tamo je srpska vojska. Vičite svoja imena, da vas ne ubiju vaši.” (FOTO)

Gospođa je na twitteru napisala situaciju iz rata, gdje je njih 40 Srba ostavljeno na liniji razgraničenja, dok je 200 ljudi razmijenjeno i po njih je došao autobus.

Kako navodi, trebali su biti kolateralna šteta, ostavljeni na milost i nemilost ratu. Međutim, sreća u nesreći je što se pojavio Alija, Tuzlak, koji je radio kao prevodilac za Unprofor. On im je rekao u kom smijeru da idu, ali kad budu išli kroz šumu, da viču svoja imena, kako ih Vojska Republike Srpske ne bi upucala, jer to su bili trenuci kad ne znaš ko ti ide u susret i sve je bilo obavijeno velikom dozom straha, opreza i nepovjerenja.

Tviterašica koja se na ovoj mreži potpisuje kao Maćeha, podsjetila se kroz niz tvitova bježanja tokom rata u Bosni i Hercegovini, kao i situacije gdje je majčin i njen život prvo spasio Bošnjak, a nedugo potom i vojnik vojske Republike Srpske, prenosi Blic.

“09.06.1994. osvanuo je Spasovdan, nas su poveli na razmjenu. Iz nekog razloga nas 40 je ostavljeno na liniji razgraničenja, po ostalih 200 su stigli autobusi, po nas ne. Trebali smo biti kolateralna šteta, povod za neke vojne akcije i druge mutne radnje. Pala je noć. Šuma. Sve minirano. Nazad nismo imali gdje. Napred je bila Republika Srpska. Vukli smo se kroz šumu i vikali svoja imena. Bilo je djece među nama.” napisala je.

“Plač. I konačno – sloboda. Bukvalno smo banuli pred srpsku vojsku negdje oko ponoći. Sam Gospod nas je tada sačuvao. To je bila jedna nadrealna scena 40 živih mrtvaca (godina gladi u Tuzli je ostavila posljedice) neprijavljenih da stižu, otpisani od svih, al’ ne i od Gospoda. Iako je bilo za očekivati da vojska u takvoj situaciji prvo puca pa pita to se nije desilo. Ipak se Božija pita!” piše u svojoj ispovijesti.

“Slava tebi Bože moj! Od tog dana molim se za jednog čovjeka posebno, Alija se zove. Radio je kao prevodilac za Unprofor, Tuzlak-logoraš, on nam je krišom rekao da smo ostavljeni i u kom pravcu da pođemo i da iz sveg glasa dovikujemo svoja imena, da nas naši ne pobiju.

Veliki čovjek, Bog da ga nagradi. Stigli smo u neku kuću, štab šta li je. Tu je trebalo da nas popišu. Novi strah, možda i najveći. Moja majka je muslimanka. Šta ako mi je “četnici” ubiju? Hrabra moja majka. Kad je izgovorila svoje ime, vojnik, vidjevši koliko smo uplašene samo je rekao: Majko dobrodošle u slobodu!

Napisah ovaj niz u slavu Božiju i za hvalu onom jednom čovjeku i da nas podsjetim koliki je besmisao rata. Praštajte ako sam koga potresla. Živi i veseli mi bili.”