PRIČA IZ JNA: “Tjedan dana nakon mog dolaska u JNA, umro je drug Tito. 7 dana smo samo komemorisali. Nakon Tita, počeo je belaj na Kosovu. Morali smo ići dole.”
Ja sam bio služio JNA 1980. (aprilska klasa) – 1981. Odslužio 14 mjeseci u pješadiji (bilo 15 redovno, uglavnom su tada sve klase dobivale 30 dana skraćenja) Crna Gora, Nikšić, manevri na Sinjajevini, tri tjedna na albanskoj granici.
Foto: ilustracija
Čak sam bio i desetar, razvodnik straže, pa desetine minobacača 82 mm u pratećem vodu. Tjedan dana nakon mog dolaska na odsluženje umro Tito, slijedeći tjedan ništa nismo radili tjedan dana samo komemorisali. Došao neki novinar pa nas pitao što mislimo, pa me gurnuli evo kaži ti, ti si intelektualac, pa ja rekao nešto u stilu “Svi smo mi Tito” i “Poslije Tita Tito”, bilo objavljeno u beogradskoj “Politici” na 3. strani, sve sa mojim imenom.
A bio sam totalno antitalent za vojsku.
No, išla mi matematika, tablice gađanja za minobacač naučio napamet, pa sam na bojevom gađanju, gdje imaš četiri mine da pogodiš metu, sve riješio s drugom minom, ono, ja ništ ne moram raditi, gledam azimut, udaljenost i visinu i dajem elemente gađanja, vojska skače oko minobacača. Pa sam dobio sedam dana nagradnog odsustva, a dan prije zamalo me na vojni sud bili poslali…
A 12 mjeseci kasnije, travanj 1981. – demonstracije na Kosovu, tjedan dana smo u Nikšiću spavali u uniformama, kao, da brže krenemo ako treba…
Mislim da većina nije sve to stvarno ozbiljno shvaćala. Bili smo generacija rasla u mirnim sedamdesetih, još 1968.. kad je bila intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj bila je frka, ozbiljno su tada ljudi razmišljali o ratu, mi mlađi, sve nam je to bilo priče iz starine. Čuli smo kako su se neki studenti bunili zbog slabe hrane u menzi, to smo savršeno mogli razumjeti bar mi koji smo studirali. Pa je neko viknuo “Kosovo republika” i onda nastao raspašoj. Bili smo navikli da se u javnost stvara panika oko marginalija, doduše tek kasnije sam se više s tim upoznao, svi mogući politički forumi ozbiljno diskutiraju o nekakvim zbirkama pjesama i filozofskom časopisima u par stotina primjeraka, kao da danas Vlada ima na dnevnom redu “Neke pojave restauracije socijalističkog mentaliteta na forum.hr”
Albanci šute, drže se zajedno, “grupišu se” kako se govorilo, ne diraju druge, hebiga, jasno ti je da im ta priča o radosnoj zemlji južnih Slavena ne može baš nešto puno značit. Bio jedan slučaj, dolazi mi desetar Albanac, kaže, žali se jedan vojnik iz tvoje desetine, Albanac, da ga ti maltretiraš, ja kažem ma nije, daj otkud mu to, stvarno poslije s njim razgovarao, pa se on primirio, sprijateljili se koliko se uopće s Albancima moglo.