POMOĆ RANJENOM SRBINU 1994. Nepoznata priča o tome kako su vojnici ARBiH pomogli Srbinu iz VRS!

Rođen sam 1966. godine u selu Vranjak kod Modriče, u kojem sam proveo cijeli život. Kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ranjen sam u jednoj ofanzivi tuzlanskog korpusa, 3. marta 1994., geleri granate pogodili su me u stomak i lijevi kuk.

Povrede su bile takve da su mi onemogućile kretanje. Posljednjim
ostacima snage uspio sam puzeći da pređeni nekoliko metara do doksata kuće pored koje sam ranjen. Moji saborci su preskakali preko mene, povlačeći se sa položaja u trku, i mada su vidjeli moj upitan pogled nisu zastali, niti je iko pokušao da me ponese. Bolovi su bili suviše jaki da bih imao snage vikati, ali sam sve vrijeme bio svjestan. Jasno sam vidio sve svoje drugove, koji su se povukli bez riječi, ostavljajući me ranjenog. Scene su se smjenjivale kao u filmu. Čini mi se da sam već sljedećeg trenutka vidio muslimanske borce kako se pomaljaju iz šume, i kako se, prelazeći
preko dvorišta, približavaju kući. Imao sam vremena da aktiviram ručnu bombu, koja mi je visila o pojasu, ali to nisam učinio. U magnovenju ogorčenja što su me drugovi ostavili, prepustio sam se sudbini. Trojica neprijateljskih vojnika prilazila su mi oprezno, sa uperenim puškama. Ležao sam nepomično i gledao ih pravo u oči.

Zamolio bih vas da nas zapratite na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/

– Izem ti borce, koji su te takvog ostavili – rekao je prvi, koji je klekao pored
mene, dok mi je cijepao uniformu da vidi šta mi je povrijeđeno.
– Javi da imamo ranjenog četnika i da dođu po njega – rekao je drugi vojnik
trećem, koji je imao radiostanicu.

Za to vrijeme, kroz svijest su mi prolazile sve strašne priče o muslimanskim
zvjerstvima nad zarobljenim srpskim borcima, kojih sam se naslušao za dvije godine vojevanja. Nisam mogao vjerovati svojim očima, ali se dogodilo: ubrzo je stigao džip, kojim su me transportovali u bolnicu u Tuzli, gdje su me prihvatili bez komentara, i odmah odvezli u operacionu salu. Trenutak u kojem su me uspavljivali bio je blagosloven, jer sam tek tada prestao misliti o onima koji su me ostavili.
Nakon svega što sam doživio znam samo da nema ni te sile ni te ideje koja bi me natjerala da ponovo uzmem pušku u ruke.
Poslije operacije, iz bolnice su me prebacili u zatvor, koji se nalazio u Gračanici. Tu sam se našao sa Branislavom Radićem, srpskim borcem, koji je takođe bio zarobljen, ali nije bio ranjen. U ovom zatvoru proveli smo pet mjeseci, odvojeni od zatvorenika Muslimana. Za to vrijeme nisu nas zlostavljali, osim što su mene 7. jula šamarali, govoreći da sam četnik i pokidali mi epolete. U zatvor su dolazila dvojica Muslimana iz Modriče, Huso i Bego, koje sam poznavao. Kada su me vidjeli, pitali su: “Kako si?
Da li se oporavljaš?” Ja nisam pušio, a Branislavu su uvjek donosili cigarete.
Poslije pet mjeseci, predstavnici Crvenog krsta su obišli zatvor, vidjeli su me i stavili na spisak za razmjenu. Nekoliko dana kasnije izašao sam iz Gračanice i vratio se kući.

Pričao Dragan Simić selo Vranjak kod Modriče decembar 1995. 
odlomak iz knjige “Dobri ljudi u vremenu zla”, Svetlana Broz