Ljubav Pave i Ahmeta Pava pristala da se uda za njega, pod uslovom da ne mijenja vjeru. On je pristao! (VIDEO, FOTO)

Nakon silnih vojni, mladi Ahmet-beg Hasanbegović se vratio u svoj zavičaj – Vraneš, i tu begenisao kćerku vraneškog kneza Nikole Milikića, Pavu. Ni mlada odiva Milikića nije ostala ravnodušna na begovu izjavu ljubavi. Pristala je da se uda za njega, pod uslovom da ne mijenja vjeru.

Tražila je da muška djeca koju budu imali u braku, budu islamske vjere, a ženska hrišćanske. Zaljubljeni Ahmet-beg je pristao, iako svjestan da time krši određene norme, posebno zbog toga što je bio visoki činovnik vladajućeg sloja osmanskog društva i pripadnik drugačijih religijskih shvatanja od onih koje je imala odiva Milikića.

Takvim htijenjem, beg Hasanbegović je rizikovao i svoju karijeru, možda čak i život, koji su mu mogli ugroziti ljubomorni mladići sa pravoslavne strane, ukoliko se, neki od njih, zagledao u zanosnu Pavinu ljepotu ili katili, koje je na njega mogao poslati neki od predstavnika vlasti. Na pašinu sreću od toga nije bilo ništa.

Brak je sklopljen i odiva Milikića je u miraz donijela imanje, jedno plodno polje, koje je, uz pašino bogatstvo, garantovalo sigurnu egzistenciju. Već na prvom porođaju, Pava je u jednom bremenu rodila tri sina – Muša, Hasana i Dauta. Kad su stasali u momke, predanje kaže da su oni svoju majku svake nedjelje vodili do crkve i ispred njenih vrata je čekali dok ona ne obavi molitvu.

Ahmet-beg je sa Pavom živio u skladnom braku. Svoju djecu su vaspitavali tako da su u njihov svijesti razvijali sistem vrijednosti koji je podrazumijevao toleranciju i puno uvažavanje. Na drugom porođaju Pava je preminula, ali je, pred samrtni čas, zatražila od muža Ahmeta da se njeno ime ne zaboravi. U znak velike ljubavi i poštovanja prema izabranici svog srca, Ahmet-beg je posjede koje je dobio od Pave u miraz, prozvao Pavino polje. Ime tog polja očuvalo se do naših dana. Kada se i begu primakao edželski čas, on je sinovima ostavio amanet da bude pokopan pored Pave. Dvije nadgrobne kamene ploče (na jednoj je u reljefu urezan krst, a na drugoj polumjesec), a koje se nalaze nedaleko od centra Pavinog polja, spomenik su njihove uzvišene ljubavi.

Posmatrano sa kritičkog stanovišta, na prvi pogled bi se moglo reći da se ova priča sa lokalnom ljubavnom fabulom, mogla dogoditi bilo kada i bilo gdje, ali sagledavana u istorijskoj i savremenoj perspektivi, ona ima sasvim drugačije značenje. Ona je znatno više od običnog narativa o elegičnoj ljubavi žene i muškarca različitih vjerskih i civilizacijskih nazora, koji svoju vezu ostvaruju u vrlo složenim istorijskim okolnostima i vremenu ispunjenom ratnim dešavanjima.

Ona se dogodila u Vraneškoj dolini, tamo gdje je bilo izmiješano muslimansko i pravoslavno stanovništvo, po svoj prilici u godinama dugog Bečkog rata, negdje u drugoj polovini ili krajem XVII vijeka. Samim tim ona slika jedno društvo i vrijeme koje je bilo ispunjeno dubokim jazovima različitosti. Jedini pouzdani dokaz za istorijsku utemeljenost ovog predanja, jeste toponim Pavino polje, o čijem porijeklu, u narodnom pamćenju, ne postoji ni jedno drugo kazivanje. Direktan inicijator čitavog dešavanja u priči je Ahmet-beg Hasanbegović, pripadnik tada dominantnijeg religijskog shvatanja, kome je moglo biti da ljepoticu Pavu i nasilno preobrati. On to nije učinio. Naprotiv, pružio je ruku ljubavi, ruku pomirenja i prihvatio sve uslove koje je ponudila Pava. Takvim gestom on je pokazao širinu shvatanja i svojih svjetonazora, bivajući personifikacijom čitavog jednog kolektiviteta.

Zbog mogućnosti takvog sagledavanja, sadržaj ove legende ima svakako i onu drugu dimenziju koja nudi formulu za prevazilaženje različitosti, a to je ljubav, koja je most koji spaja suprotstavljene svjetove i civilizacijske barijere. Upravo zbog takvog plašta, koji ima ova slojevita priča, može se reći da ona nadilazi lokalni nivo i snažna je poruka prošlosti za budućnost. Ono što je bitnije od samog kazivanja, i od toga da li je ono istinito ili nije, jeste pitanje: Šta su savremenoj Crnoj Gori Ahmet i Pava?

Osim toga što su junaci autentičnog predanja, koje nam je i svojom knjigom Vraneška legenda – Predanje o Pavi i Ahmetu – između istorije i legende (Podgorica, 2020.), nesebično približio Veselin Konjević, Ahmet i Pava su simbol onog najljepšeg u životu – čovjekoljublja i humanosti – osobina koje su iznad vremena, istine i istorije. Oni su simbol onog univerzalnog i svevremenog što je cilj svake osobe na svijetu – mira u duši i hrabrosti da se prevaziđu nacionalne, vjerske i druge razlike nastale sticajem istorijskih okolnosti. Pava i Ahmet su junaci koji nas podsjećaju na stvarnu sliku prostora na kome živimo. Nije zato slučajno što ih je ovjekovječilo i nekoliko pjesama, među kojima i ona koju je napisao književnik Zuvdija Hodžić. Na jednom mjestu u toj pjesmi su i sljedeći stihovi: Ko za dušu tvoju se pomoli/ Nek Očenaš tiho izgovori/ Mojoj duši ko želi smiraja/ Nek Fatihu izuči do kraja.

Kroz priču o ljubavi Pave i Ahmeta, koja savladava sve prepreke, nudi se antologijski primjer uvažavanja različitosti i kulturološkog bogatstva kao egzistencijalne nužnosti savremene Crne Gore u čijim temeljima je multietnički i višekonfesionalni sklad, koji se nudi kao najveća civilizacijska i kulturna tekovina.

Na kraju i poslije svega izrečenog, valja se zapitati da li i mi, kao društvena zajednica, vođeni uzvišenim motivima i primjerom Pave i Ahmeta, imamo snage i moralnih vrijednosti da svoj život učinimo boljim i ljepšim.

Prenosi portalanalitika

VIDEO: