Ja sam Zilha. Vozač autobusa me ’93. zbog nacionalnosti maltretirao i zvao policiju. Jedna žena, Ljilja, ustala i rekla “Bićemo svi go**a ako ne kažemo da žena nije ništa kriva!”

Teška vremena su iza nas a ružne uspomene ni dan danas ne blijede. Ljudi kažu da onaj ko je čovjek, najbolje se pokaže u ratu ili nekoj većoj nevolji.

Tako je se ponijela izvjesna Ljilja, herojski! Da se pamti i ne zaboravi.

“Ljeto ’93. godine, u mom malom gradu nije bilo direktnih borbenih dejstava, ali to nije značilo da nije bilo zlostavljanja i ubijanja. Krenem autobusom u grad u posjetu trogodišnjem bolesnom sinu koji leži u gradskoj bolnici. Skuhala sam nešto hrane da mu ponesem i sa dvije marke u džepu. Platim kartu, stignem u grad i obiđem sina, a u povratku kući desi se incident. Uđem u autobus, uredno platim kartu (zadnja marka), a šofer mi traži još novaca jer je navodno karta skuplja. Ja ga pitam kako je moguće kad sam doputovala sat vremena prije i nije bilo promjene cijene. I eto pokretača svog zla koje me je snašlo… Počinju psovke na nacionalnoj osnovi, vrijeđanje, izbacivanje iz autobusa jer kako se samo usudjujem putovati kad mi je mjesto u “Alijinoj državi”, jbt Alija, idi njemu itd… Ni to ne bi malo i čovjek poziva miliciju da me hapse. U roku par minuta stiže “marica” i izlaze četiri naoružana policajca da me hapse. Autobus je prepun putnika, neki od njih su mi komšije, iz istog smo sela (ne poznaju me). I samo jedna “žena”, ma šta žena, “ČOVJEK” ustaje i kaže: “Ljudi, bićemo svi govna ako ne kažemo da žena ništa nije kriva.” Ja sam završila u policijskoj stanici i dan danas pamtim to hrabro djelo meni nepoznate žene. Raspitivala sam se ko je ona i saznala sam da je iz susjednog sela. I da samo spomenem, njeno ime je Ljilja, a ja sam Zilha. Ali obe smo “čovjek” u duši, za sebe to znam, i ona je to pokazala svojom hrabrošću.”