Goran Bogdan: “U Hrvatskoj misle da su u Srbiji svi četnici a mene kao Hrvata niko u Srbiji nije uvrijedio!”

Ponekad, ne baš uvijek, jer nekad u meni prevlada to što ja volim narod, ljude, kafanu. Na stranu dojam koji ostavlja buka iz medija i društvenih mreža, kad sjednem s braniteljima, stvorim za stolom najliberalniju priču na svijetu. Nakon dva piva dođemo do esencije. A sa strane se sve čini nepomirljivim. Mislim da je hrvatski čovjek u suštini svoje prirode dobar, on se traži, bori se, ali ne samo Hrvat… Pa ja sam živio u Pirotu mjesec dana, Priboju, u Boru, kako su to samo fini i dobri ljudi. Ali mi nemamo tu sliku Srbije i Srba, mi imamo umjetnu, lažnu sliku da su tamo svi četnici. Ja nikada nisam ružne riječi čuo u Srbiji zato što sam Hrvat. Nijednom.

Jednom si mi rekao da u Hrvatskoj i Srbiji vlada istost?

Apsolutno. S tom razlikom da je Europska unija ipak određene stvari  pokrenula u Hrvatskoj. Sjetimo se kad smo ulazili u EU i kad su mnogi cviljeli da ćemo izgubiti identitet. Ma fućka se nekome za naš identitet, jedino ga sami od sebe možemo izgubiti. E, to se danas događa u Srbiji. Danas, kada je znanje postalo široko dostupno, sistemi se bore protiv znanja kako bi stvorili šum kanala. Buku koja nam ne da da vidimo kanale iz kojih ćemo učiti. I čovjek, da bi se spasio, mora ući u neku grupu, pleme. Mali čovjek zabija glavu u pijesak samo da bi njegova muka prošla. No postaje još tužnije kad zabije glavu da bi mu prošao život. Onda postaje svrha samo – roditi se, umrijeti i najesti se između toga.

Poznato je da si prijatelj s dalmatinskim episkopom Nikodimom. Što vas je spojilo?

Ja ne biram prijatelje po temama, biram ih po onome što oni emitiraju kao ljudi. Nikodim mi je jedan od najdražih i najbližih prijatelja, on je divan čovjek. Ja ga volim. Ono što radi divno je, on je Božji čovjek. Sada će me netko nazvati izdajnikom zbog toga – ali on je meni kao Isus Krist. Jer ja ne mislim da je religija loša, samo mislim da je iščitavanje religije pogrešno. U srži Isusove poruke nema ničega lošega. Ali ljudi se iz manjka svoje veličine punim žarom zanose idejama, strankama, klubovima. A žar je tako divna stvar za prikrivanje istine, ulijeva osjećaj pravde. I lako je i ubiti u to ime. A greška je počela u iščitavanju. Čim kažeš „ja mislim“ s velikim ja, to ubija misao, to je proces koji nema završetka. I onda smo u ratovima, onda smo Aleksandra Zec, Dretelj, Jasenovac, Bleiburg, onda smo sve.

To se grotlo zakuhalo sve do pucanja bosanskog P.E.N.-a. Ja razumijem i jednu i drugu stranu, ali i postavljam pitanje – je li netko tko žali za svojim djedom fašist?

Budemo li svakoga tko ima kontra stav i misao proglasili fašistom, onda ćemo i sami postati primarni fašisti, koji si uzimaju za pravo oholost osuđivanja i dovodimo društvo u šah-mat poziciju. Ja nisam pretjerano religiozan, ali vjere imam, u stavovima sam jako lijevo orijentiran. Ali živim sa svojim neistomišljenicima u braku, u obitelji. I gdje je tu problem? Moji bližnji, rođaci, prijatelji ne misle isto kao ja. Zašto bi trebali misliti isto?

Cijeli intervju pročitajte klikom ovdje – vecernji.hr