BOSNA Porijeklo imena zemlje Bosne. Kada se prvi put spominje?

Prostor zemlje među rijekama: Savom, Unom, Drinom i Morem Jadarskim od stoljeća IX naziva se „Bosna“. Od najdavnašnjih vremena spadala je Bosna na Veliku Iliriju – Illyricum magnum, koja imadijaše svoje kralje. Ovi kad budu od Rimljana predobiveni, Iliriju razdijele na različite države. Bosna spadaše u Panoniju drugu konzularsku. Augustus pridruži se Dalmaciji.

Po razdjeljenju rimskog carstva, godine poslije Isuskristova narođenja 379, na istočno i zapadno, Bosna potpade pod istočno, tj. grčko carstvo. Oslabivši obadva carstva, u Bosnu i druge ilirske države najprije provale divlji narod Goti, stoljeća V; sljedećeg, pak, stoljeća VI, Gote protjeraju Avari i s ilirskim zemljama zavladaju, ali ni ovih dugovječno ne bude gospodstvo. Pod Iraklijom, grčkim carem (g. 610-641), slavenski narodi Hrvati i Srbi protjeraju Avare posvojivši ilirske zemlje i svoje gospodstvo utemeljivši.

Stanovnici u Bosni, kano i u ostalim ilirskim zemljama, od najdavnijih vremena bili su Iliri, pleme slavensko. Gospodujući narodi, Rimljani, Grci, Goti, Avari, vjerovati ne možemo da su stare stanovnike iskorijenili; njihovo gospodstvo samo nad gradovima i u ravnicama bilo je, planine, pako, i brda uzdržali su stari stanovnici.

Ovome svjedočanstva ne treba; svak razuman vidi, i najviše iz toga razložiti može, prvo, što Srbi i Hrvati nisu mogli naseliti u kratko vrijeme ove zemlje, budući da su se oni krenuli iz sjevera ne kao narod, već kao jedno odjeljenje vojničko; drugo, što znamo, da od blizu 400 godina Turčin s Bosnom vlada, i da je u vrijeme uzeća Bosne 60.000 u Aziju preselio, preko 30.000 u janjičare pokupio, a ko će izbrojiti koliko ih je pogubljeno i u druge zemlje otseljeno; pak i do današnjeg dana narod bosanski u svojoj bitnosti se uzdržao, i premda su mu ravnice i doline većinom oduzete, ništa ne manje on bregove i sad drži; on se vlahom i sada zove, kao što ga i bosanski vladaoci u svojim poveljama prije 600 godina zvaše; on govori i sad onaj slavenski južni jezik kao što ga u našim slavenskim rukopisnim poveljama od stoljeća XIII čitamo.

Bosna zemlja dobila je ime od rijeke Bosne, kao što Rama od Rame, Rascia od Raške, po običaju slavjanskome, kako i, na primjer, Moravija od rijeke Moravije itd. I premda je to sasvim očevidno, ipak mnogi misle i pišu da joj ime proizlazi od imena naroda Besa ili, kako neki kažu, Bosa, koji se negda, prije došašća Hrvata i Srba u ove zemlje, doselili bijahu iz Tracije, od Bugara protjerani.

Besi ili Bosi, grana naroda getsko-tračkog, obitavali su zemlju od Nesta do Hema, zapadno Srdim u Misiji, istočno Odrisim, u dolini filipoljskoj susjedi. Poznati su bili po ocu dogodopisa, Herodotu. Cara Oktavijana vojvoda M. T. Lucullus predobio ih je i pod rimsku zapovjed metnuo. Strabo govori da su narod razbojnički bili. Ovidije napominje, u svom žalospjevu, kako je nesnosno među njima prebivati. Besi bili su zaista narod slavenski – ilirski – od Grka različit; tako se štije kod dogodopisca Pegius-a, tom. II, „g. 315, u životopisu sv. Teodisija strojnika – Coenobiarcha – da je sv. Niceta sagradio u prostoru samostanskom crkve, u prvoj Bog se je slavio u grčkom jeziku, u drugoj Besi svojim jezikom božanstvene hvale pjevaju; u trećoj Armeni Bogu se moljahu; a u četvrtoj iz tjelesa ljudskih vragovi se istjeravahu.“

Da su Besanci potomci ovih Besa tvrde dogodopisci: Seb. Munterus u svojoj Cosmographii K. IV Lud. Tubero – Cervarius Dubrovčanin. Ant. Bonfin Neapolitanac i Matije Korvina historiograf Dec. II, libro X, Peter de Réva, pisaoc ugarski. Sin Timon, po isti način dogodopisac ugarski, i više drugih vidi kod M. Orbinija, str. 345.

Koji vođa i koje godine su ovi Besi ovamo došli, to se uprav kazati ne može, po svoj prilici na svrhi stoljeća VI. Onog vremena dogodopisci o ovom preseljenju Besa ništa ne spominju, i ovo mučanje mnogima služi za razlog s kojim pokazuju da današnji Bošnjaci nisu Besa potomci. Ali ovaj razlog ništa ne valja. Koji dogodopisac kaže kad su Slaveni prvi put u Evropu došli i koji su ih vođe izveli, kako su se raselili i mnoga druga, koja mi danas zato ne znamo, što o njima niko nije pisao, a da su se dogodila, niko ne sumnja.

Ivan Frano Jukić, ‘Povjest Bosne’, Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo, 1953.

makdizdar.ba

Podržite naš rad tako što ćete na instagramu kliknuti na link ispod i zapratiti nas, mnogo bi nam značilo i HVALA VAM OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/