NE PONOVILO SE! Fočanke Jelena i Esma su ubijene 92. god. u bratoubilačkom ratu, samo zato jer su bile u “mješovitim” brakovima!

U pitomoj istočnoj Bosni nanizani su sela, gradići, zaseoci: Foča,  Goražde, Višegrad, Jošanica, Jeleč, Bastasi, Vranjevići, Lazija, Odžak, Glavica, Mazoč, Jabuka..koru hljeba davali su rudnici, fabrike, zemlja…Stasavali su fudbaleri, medicinske sestre, arhitekte, inženjeri… roditelji su čekali unuke, sanjali su se veliki i mali snovi, u radosti slavili i Božić i Bajram.Tog proljeća 1992. godine samo je jedna stvar odlučivala o životu i smrti podrinjskih ljudi – da li se krste ili klanjaju, da li su Bošnjaci ili Srbi i tako sve do jeseni 1995. godine. U ovom ratu, ubice su nerijetko znale kako im se zove žrtva jer su se od ranije poznavale. 

Rat u Bosni i Hercegovini odnio je najmanje 100 000 života a milion ljudi je protjerano iz svojih domova. Nema opštine u kojoj nije bilo žrtava i u kojoj nisu stradala djeca.

Tokom oružanog sukoba na području Foče počinjeni su brojni ratni zločini i na srpskoj i bošnjačkoj strani. Ubijani su i srpski i bošnjački civili, porušene su i džamije i pravoslavne crkve, silovane su i Bošnjakinje i Srpkinje, ubijana su i srpska i bošnjačka djeca. Obe strane počinile su podjednako strašne zločine a slučajevi Jelene Srnje rođ. Mićunović i Esme Damjanović rođ. Durić, možda i najbolje oslikavaju sav apsurd i besmisao rata. Ove dvije Fočanke ubijene su u ljeto 1992. i to od pripadnika sopstvenog naroda samo zato što su bile u mješovitim brakovima.

ESMA DAMJANOVIĆ – ŽRTVA BEZUMLJA I MRŽNJE

Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mješovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Esma je bila Bošnjakinja, a Petar Srbin. Ubijena je zajedno sa suprugom i to od strane pripadnika svog naroda na najbrutalniji način kod sela Bastasi (Foča) 26. juna 1992. godine. 

Petar i Esma su bili pošteni, vrijedni i skromni ljudi. Uvijek su bili protiv rata i bilo kakvih sukoba. Poštovali su sve ljude, nezavisno od vjere i nacije, zbog čega su isto tako bili voljeni i poštovani u svom kraju a i šire. 

Tog 26. juna 1992. na magistralnom putu između Foče i Šćepan Polja (Crna Gora), kod sela Bastasi, grupa naoružanih bošnjačkih vojnika ubila je hicima iz automatskog oružja četvoro civila – Žarka Milanovića (64), Savu Milanovića (36) i supružnike Petra i Esmu Damjanović. Kako se navodi u publikaciji koju je objavio Institut za istraživanje srpskih stradanja u XX veku, tijela ovih nedužnih civila su nakon ubistva masakrirana a obližnje srpske kuće su opljačkane i razorene. Prema riječima Marka Kovača, Damjanovići su tog dana krenuli poslom za Plužine u Crnu Goru zajedno sa komšijama Savom i Žarkom ali su svirepo likvidirani u napadu dobro organizovanih bošnjačkih diverzantskih grupa. Ovi ljudi koji nisu uzimali učešće u sukobi pobijeni su samo zbog svoje nacionalnosti, a Esma je bila kriva samo zato što se “pogrešno udala”. Među napadačima su bile i komšije iz susjednih bošnjačkih sela.

JELENA SRNJA – ŽRTVA ZLA I ETNIČKIH PODJELA

Jelena Srnja rođ. Mićunović (1936), pravoslavka po vjeroispovijesti, živjela je zajedno sa suprugom Enverom i njegovom majkom Hadžirom (1911) u Jeleču, pretežno bošnjačkom selu nadomak Foče. Jelenu i Envera uopšte nisu zanimale etničke i vjerske podjele, nisu ih doticala politička previranja i manipulacije. Bili su ponosni na sebe, na svoju ljubav. Fočaci ih pamte kao ljude široke duše i velikog srca koji su mnogo puta pomogli svojim komšijama. Ljude su dijelili samo na dobre i loše, a svoj dom nisu željeli napustiti ni kada se rat razbuktao po gradu. Na negativne kritike mješovitih brakova koje su dolazile, što od političara, što od novinara pa čak i pojedinih zavidnih susjeda, zakletih srpskih i bošnjačkih nacionalista, ovi ljudi se nisu obazirali. Tog ljeta 1992. međutim, u njihovo selo su upali naoružani pripadnici srpske vojske, gotovo sličnih ideala i stavova kao i oni bošnjački vojnici što poubijaše Damjanoviće. Upali su u dom Envera Srnje i izveli Envera, Jelenu i Hadžiru. Vrijeđali su ih a potom u svo troje ispalili smrtonosne rafale. Jedno preko drugog pala su tijela Jelene, Envera i osamdesetjednogodišnje Hadžire…Po završetku rata, kada su posmrtni ostaci pronađeni, Jeleninoj porodici je ponuđeno da ako žele Jeleninu sahranu mogu obaviti u rodnom mjestu u Crnoj Gori.-Ne, sahranite je zajedno sa njenim Enverom. To je jedino pravedno – bio je odgovor porodice Mićunović.

DA SE NE ZABORAVI

Esma i Jelena, muslimanka i pravoslavka, Bošnjakinja i Srpkinja žrtve su bratoubilačkog rata, bezumnih i pogubnih ideja u ime kojih su najviše stradali nedužni ljudi – civili. Apsurdnost rata vidjela se i u godinama nakon rata. Tako na primjer, na popisu ubijenih Bošnjaka Foče nema imena Esme Damjanović, dok na popisu srpskih žrtava nema imena Jelene Srnje. Istovremeno, Esmino ime je svrstano među ubijene Fočanske Srbe, a Jelenino među ubijene Fočanske Bošnjake.

Dužni smo radi suživota, zajedničke budućnosti, mira i tolerancije poštovati i uvažavati svaku nevinu žrtvu jer bol svih majki je ista. Naša je dužnost da pamtimo imena Jelene, Envera, Esme i Petra i iz njihovog primjera trebamo učiti šta znači biti čovjek i u najtežim vremenima. Možda su se ovi ljudi i poznavali, možda su se i sretali budući da Foča nije veliko mjesto, to ne znamo… ali znamo da više nikada ne smijemo dozvoliti da politika i nacionalizam uzmu glavnu riječ i ovladaju našim životima.

Ni ove godine niko od predstavnika bošnjačkog naroda nije bio na komemoraciji srpskim žrtvama u Foči, niti je bilo ko od predstavnika srpskog naroda odao počast žrtvama bošnjačke nacionalnosti. Ipak, čvrsto vjerujemo da će se takva situacija promijeniti i apelujemo na sve da prestanu sa negiranjem bilo čijih žrtava i da se sve žrtve jednako poštuju. 

izvor: http://mojabosnamoja.blogspot.com/2020/10/apsurd-rata-focanke-jelena-i-esma.html