RATNA ISPOVIJEST: “Moj otac (Bošnjak) je s 19 godina spasio Srbina u ratu pred svojim saborcima. Preživjeli su obojica”.

Ja nisam ratno dijete, ali tek tako su price kružile o tom ratu i mnoge ružne stvari sam gledala na internetu i slušala, ali ima jedna prica koju mi je moj otac ispričao, koja me je ganula u srce i bas dirnula. 

Kaze meni moj otac, kćeri moja bio je rat a meni samo 19 godina, mladic sam ti ja bio tek u razvoju, nisam bio ni svjestan sta se događa. I tako mene pošalju na liniju, daju mi pušku u ruke i kažu ubiješ sve neprijatelje koje se približe, ja nejak ne znam ni kako se puška drži i mislim otkud toliko zlo u ljudima, zašto nam sve ovo treba, zašto da ubijamo jedni druge, zašto da se mrzimo? Međutim tako mora biti, moras slušati kažu. Jednog dana digli se svi na noge skupili se svi, kažu napadaju nas “Četnici” dolaze s leđa pripremite municiju i svi na svoje položaje. Ja sam bio nekako u prvom redu, kako sam ležao i pratio ja ti moja kćeri vidim svog druga, najboljeg prijatelja kako ide prema meni, ja mislim da je tad i on mene vidio. Kako je ta paljba krenula, pucalo se, metci letjeli, a bombe padale na sve strane, nekako sam se provukao i došao do svog druga sakrili se iza stabla zagrlili se kao braca, dok ga moj sabornik nije upucao u nogu. Tu su se derali i vikali na mene da ne smijem pričati sa Četnicima da su loši ljudi i da su nam ovo donijeli. A čekaj ko je koga ranio? Ko je koga upucao, ko je ovdje los čovjek? Ja sam zgrabio svog druga stavio ga na leđa i krenuo prema selu , a dok su iza mene oodjekivali glasovi da mi neće dobro biti ako on preživi. Ja se nisam obazirao uputio sam se prema selu odnio ga svojoj majci svojoj kuci tu smo ga skrivali dok se nije oporavio ja sam se vratio na liniju on je otišao na svoju nakon oporavka, jer tako je moralo, ali ja i moj drug i sad se druzimo preživjeli smo obojica Bogu hvala. Nije bitna vjera ni nacija bitno je jesi li čovjek ili nisi, kaze moj otac.