SVA NAM VRATA SVIJETA ŠIROM OTVORENA Što se mladom Jugoslavenu događalo na putovanju Europom 1979.

U SURADNJI s YugoPapirom donosimo vam priču jednog mladog Jugoslavena s putovanja Europom 1979. godine.

Srpanj 1979: Milijuni Jugoslovena putovali su ovog ljeta svijetom. Brodovima, avionima, autobusima. Neki solo, veći dio – koji nije mogao odoljeti brbljavim agencijama – u raznoraznim turističkim grupama, paketima, čarter-aranžmanima. Ovo je “putopis” jednog vašeg vršnjaka…

Zdravo! Ja sam Jovan Nikolić, imam 17 (i pol) godina. Htio bih vam ispričati što mi se dogodilo. Putovanje! Putovanje autobusom od 13 dana po srednjoj Europi. Može?

To vam je organizirao BZMROISJ (Biro za međunarodnu razmjenu omladine i studenata Jugoslavije. Uh!). Kad bih svim putnicima prepolovio godine, možda bismo i zadovoljili “dozvoljeni” limit od 35 godina (mislim u prosjeku). Osim mene bilo je još desetak (od 45) osoba koje su vadile prosjek. Među putnicima je bila i Ona, ali tada je još nisam poznavao.

Oko 8.30, 11. srpnja, preko puta željezničke stanice, šerif McCloud (vozač) elegantno je parkirao svojih milijun konja između dvije dlake na asfaltu. Nakon što se nismo upoznali krenuli smo ka mađarskoj granici. A Mađarska? Pa ovako: s lijeve strane ravno, s desne strane – ravno, sprijeda – ravno, otpozadi… – o, užasa! Nisam se usudio okrenuti! (Poslije su mi hrabriji govorili da je i tamo sve bilo ravno).

Jedino što sam mogao napraviti to je da se zavalim i umrem od spavanja. Zaista se divim kako ljudi uspijevaju opstati tamo! U jednom trenutku sam se uplašio da će McCloud zaspati, pa da ne stignemo dalje od prvog jarka, ali bilo je suviše dobro za spavanje da bih razmišljao o tome.
Mađarsku smo prespavali i u tijeku istog dana stigli u Bratislavu i pošli u krpe.

Sutradan smo razgledali dvorac Marije Terezije, ljetnikovac Marije Terezije, most Marije Terezije, park Marije… Uh! Da nije bilo Austro-Ugarske i Marije Terezije, ne bi bilo ni bratislavske povijesti. Jedino me žamor slovenskog jezika na ulicama spriječio u halucinacijama, inače bih sigurno vidio i samu Mariju kako uplaćuje tiket sportske prognoze.

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti

Uvečer smo se dokotrljali do praga Praga. Svanuo je treći dan. Prag ima ništa manje austrougarsku povijest. Doduše, tu se umiješao i neki Karlo IV (koji je, kažu, volio Prag), ali i ovdje je Marija uglavnom dijelila karte. Tu smo boravili u “predivnom” studentskom domu gdje su mnogi obavili posao prije nego što bi došli u red za WC.

Mnogi su gunđali zbog hrane, ali ih je povratio izvrsni šoping-program. Raspršili su se po robnim kućama zviždućući pjesmicu “Švercerski život je lijep…” Uglavnom, nitko nije zapamtio gdje mu dođe Karlov most, ali će vas svako vezanih očiju odvesti do robne kuće “Kotva” ili neke njene kolegice.

Vidjeli smo i mali katolički oltar (vrijednost mu nije baš mala) monstrancu “Praško sunce”. Napraviše ga od 6000 dijamanata koje je Kapucinskoj crkvi (pre 2, 3, 4, 5… vjekova) poklonila izvjesna dama iz svoje svadbene haljine poslije vjenčanja. Imali su dobar prosjek, 35 godina. Ona 53… Kako li joj je samo uspjelo?!?

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti, tako da nisu svi baš najslađe spavali. Poslije smo razriješili i tu misteriju.

Bijasmo i u Strahovskom manastiru koji ima svega nekoliko desetina tisuća (!) originalnih knjiga. Sve su sačuvane, nijedan osvajač se nije usudio ući, a ja znam i zašto: svaka knjiga im je tako masivna i teška da su u stara vremena sigurno njima ubijali slonove, a kamoli neoprezne uljeze. Pokazali su nam i ormarić u kojem su bile “zabranjene knjige” i smjeli su ih čitati samo svećenici najčvršći u vjeri.

“Hihi! Pornografija!”, počesmo zlobno se kesiti i smijuljiti, kad ono… samo heretičke i “ne d’o Bog”, knjige protiv istoga.

Aaaaah! Peti dan. McCloud sigurnom rukom tjera svojih milijun konja prema Berlinu. Na granici smo prilično čekali dok su se prvo jedni, a zatim i drugi carinici smilovali da nas udostoje silne pažnje i izlupaju nam pečate. Oko pet sati. Možda i više, ali nisam imao snage brojiti dalje. Uh, birokracija!

U Dresdenu nas je dočekala vodička (to vam je ženski rod od – vodič) Manuela. To joj je bio prvi posao. Večerali smo u nekom berlinskom restoranu gdje hranu spremaju tri dana unaprijed, a kruh mjere na grame. A zna se da naš narod ne računa da je jeo ako ne smaže kruha kol’ko voli.

Zatim odosmo na kraj svijeta, periferiju periferije, bogu iza leđa, u neki studentski dom “Egon Schultz” čiji su zidovi vjerojatno pravljeni od prešanog kartona. Bio sam na sedmom katu, pa sam pomalo strepio da ne propadnemo svi kod portirke.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri

Osim (ne)slavnog Berlinskog zida, Brandenburške kapije, nekoliko muzeja i blesavog vremena (tri minuta pljuska, 15 minuta tropsko sunce, i tako cijeli dan) nema se što vidjeti. Od zgrade do zgrade po 300 metara. Ulice neljudski široke i srazmjerno tome stravično prazne. Imam utisak da se pobjednik osvetio urbanizmom.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri. Osim glavnog trga sve prodavaonice su daleko kao naša nogometna reprezentacija od titule svjetskog prvaka.

Uvečer je došlo do neke zbrke oko večere. Manuela je zaplakala. Što od muke, što od želje da je utješimo, počeli smo pjevati u autobusu. Konačno nam je postalo jasno zašto su studenti u Pragu pjevali po cijelu noć.

Sedmog dana ujutro pokupismo krpice i krenusmo za Varšavu. Zbunjenom McCloudu je trebalo cijeli sat da shvati da postoji neki izlaz iz jednoličnog Berlina. Čudo, nitko se nije naročito bunio.

Uspjeli smo se provući preko granice i ušunjati u Poljsku. Međutim, nismo prošli nezapaženi. U Poznanju smo imali zakazan ručak, i odmah, čim smo stali, ulični mjenjači novca, šverceri i slični tipovi izvršili su frontalni juriš na našu jadnu grupu. “Hrabro” smo odbili napad i pregovorima razmijenili valutu. Srećom, imali smo iskustva s poljskim mjenjačima u Berlinu, a bilo ih je i kasnije u Budimpešti.

Prvi put smo bili zadovoljni klopom. Vlada pecaroš nije imao zadovoljstvo da govori kako je hrana odlična… za mamce… Varšava. Noć.

Ona je voljela disko pa sam morao i to preživjeti

Jutro, osmi dan. Neki pedesetogodišnjak iz grupe, “čovjek od iskustva”, stalno nas je upozoravao da ne nasjedamo poljskim mjenjačima, da pazimo što radimo i tako dalje. On je baš bio prva (srećom i jedina) žrtva. Mjenjači – mađioničari mu drpiše 100 maraka za tisuću umjesto 6000 zlota. Prozvasmo ga: Valutnik.

No, to nije bilo sve. Topao početak su nam priredili i drugovi iz drugog OOUR-a varšavskog podzemlja. Tek što smo izašli s doručka, ispred hotela nas je čekao obijen autobus.

“Ludo! Ludo!”, zavrištaše jugo-šverceri. Umjesto da idemo prijepodne u razgledanje Varšave, pušteni smo s lanca, da se k’o oblak etiopijskih skakavaca obrušimo na prodavaonice, sve ispipamo, onjušimo i isprobamo. Vjerojatno ne bi izdržali prijepodnevno razgledanje. Ovako, duša će im doći na mjesto, dok drugovi organi vrše uviđaj, a popodne će zadovoljni i slatko umorni krenuti da odspavaju “kulturne znamenitosti”.

Te večeri nas 5 – 6 je otišlo u best-Warszawa-disco. Odolio sam iskušenju i nisam plesao. Međutim, pošto sam uspio odbiti napad jedne Poljakinje (nije me valjda mislila napastvovati, ali što ja znam), mudro sam zaključio da je bolje ući u gomilu i potražiti Nju.

Deveti dan. Uh! Boli me glava pomalo, nekako se uspijevam održati na nogama. Nije ni čudo, vratili smo se iz diska u pola tri ujutro. Do podne sam se potpuno rasanio. Naši divni “turisti” opet krenuše u nove pobjede, u ispunjenje šoping programa!

Popodne sam s Njom, dok je pljuštala kiša, proveo pola sata u holu hotela Victoria-super ultra, de luxe kategorije ispred koje smo se zatekli.

Ali hotel nije ništa naročito. Ona je zanimljivija.

Naš narod je uporno pokušavao saznati rezultate nogometnog prvenstva, međutim, gos’n Somosa, pošto je izgubio državu, izvolio je uzurpirati radiovalove, te smo po cijeli dan slušali vijesti o njemu.

Jedva smo čekali zbrisati iz te svečarske atmosfere…

Dan deseti. McCloud je nekako sredio stvari s varšavskom policijom i dobio potrebne dokumente, tako da smo mogli dalje. Utekosmo za Krakov.

Stigli smo u hotel “Pod kopcem”, bolje da su ga nazvali hotel “Pod nadgrobnom pločom”. To su preuređene ćelije neke stare tvrđave na periferiji Krakova. Hotel je bio dobar, ali djeluje zastrašujuće. Do njega se mora proći kroz 5-6 kamenih kapija, pored muzejskih topova do dvorišta u kojemu se osjećate kao u mišolovci.

Srećom, sobe su gledale na Krakov, pa nije bilo tako “strašno”.

Sljedećeg dana poslije doručka odvezli smo se za Auschwitz, 80 km od Krakova. Poslije prvih rečenica tamošnjeg vodiča, pomislili smo da se radi o još jednom hotelu za nas, ali brzo su nas razuvjerili, pa je sve bilo u redu.
O Auschwitzu ne bih pričao, bolje je vidjeti.

Vratismo se na ručak u sami centar grada. Jugo-šverceri su se sladili dobrim šoping terenom. U cijelom Krakovu je treštala “limena glazba” zbog sutrašnjeg praznika partije, 35 godina osnivanja – 22. lipca (to jest lipnja).

Svuda su se vijorile zastave od 20 cm do 20 m. Jedva smo čekali da zbrišemo iz te svečarske atmosfere (uglavnom zato što su se prodavaonice ranije zatvarale). U crkvi na starom Krakovskom trgu možete provesti divne trenutke… ako imate s kim.

Dvanaesti dan. Granica. S obzirom na to da su naši u Poljskoj kupili dosta torbi dok smo se znojili na poljskoj carini, uglas smo pjevali novokomponiranu švercersku pjesmu:

“Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo na carini.
Jer nikoga ne ljubim ja, osim čet’ri torbe moje.
Poći ću ja u dalek svet, da prošvercam torbi pet!”

Izašli smo iz Poljske, protutnjali kroz Slovačku i zabili se u saobraćajnu gužvu dvomilijunske Budimpešte (cijela Mađarska ima 10 milijuna stanovnika).

Shvatio sam kako uspijevaju preživjeti ravnicu. Jednostavno se zagrade u velike gradove i onda je sve drugačije.

Naš McCloud nam je sa svojih milijun konja prokrčio put do prenoćišta. Genijalac!

Trinaesti, posljednji dan. Do đavola s razgledanjem grada! Svi smo iscrpljeni i svega nam je dosta. To prijepodne smo proveli pasivno i apatično. Pored našeg umora, imali smo i strašnu gužvu i buku na ulicama, tako i da smo htjeli, nismo mogli uživati u Budimpešti.

“Točno u podne” dobauljasmo do autobusa, a uvijek sveži McCloud nas utovari i potjera autobus put Beograda.
Kafane krajputaši

Popodne ugledasmo granicu. Nije bilo patriotskog oduševljenja iz razumljivih (carinskih) razloga. Ipak, svuda pođi, kući dođi. Evo i zašto. Prošli smo toliko granica i nagledali se uniformi i carinika. Svi utegnuti, kapa pod propisanim uglom, rutinska tvrda faca za strašenje kriminalaca i rječita k’o šaka.

A naš čovjek – uđe lijeno u autobus pospan (očito nije nitko prošao cijelo popodne), raskopčane košulje, bez kape, bez pištolja, bez pečata, češka se po glavi i žmirka. Sa smiješkom nam je pretrčao pogledom po putovnicama i upozorio nas da ima kolegu gnjavatora zaduženog za carinjenje.

Ipak, sa svim mogućim zadržavanjima ostali smo jedva 20 minuta. Osim po cariniku, našu Jugoslaviju smo prepoznali i po kafanama krajputašima za kojima smo kukali 13 dana. U prvu smo svratili. Začulo se njištanje, ali to nije bilo McCloudovih milijun konja, već stampedo suludih Jugoslavena željnih svega što je “made in YU”.

Uvečer, bio je 23. srpnja, ponedjeljak, osam sati, trijumfalno uđosmo u Beograd. Dočekao nas je raširenih ulica, kupao se u svjetlu, predivan, veličanstven, poznate ulice. Kraj, kraj svega… Nadam se da vam nisam omrznuo putovanje jer to mi nije bila namjera. Bilo je ludo i nezaboravno.

P. S: Znate, Ona nije iz Beograda, ali za mene nema prepreka.

Napisao: Jovan Nikolić (Zdravo, 1979.)
(index.hr, YugoPapir)