Zima ’94. god. Pucnji u centralnoj Bosni odjekuju. Otac s ratišta nosi kesu s brašnom, uljem, čokoladama, cigaretama… Majka nije mogla vjerovati ko mu je dao!

Rat u Bosni i Hercegovini je po mnogim parametrima bio ekstremno okrutan. Međutim, bilo je i nekih normalnih primjera, ako se ti primjeri u ovakvim uslovima mogu nazvati normalnim.

Foto: ilustracija

Priča govori o sukobu Vojske Republike Srpske i Armije Bosne i Hercegovine ali i humanijoj strani, vjerovali ili ne.

“Zimska noć 1994. godine, rat u Bosni uveliko odjekuje pucnjima. Centralna Bosna je u pitanju. Otac mi je bio tadašnji pripadnik Armije RBiH. Sjećam se ko sad, iako sam tad bio šestogodišnje dijete, ulazi otac u kuću s nekom kesom, vraća se sa ratišta. Stresa snijeg sa uniforme, vidno iscrpljen pozdravlja i ljubi majku, ljubi mene i mlađeg brata. Majka i mi srećni što se živ vratio. Nakon što se malo odmorio u fotelji, zove nas troje da mu dođemo. Prišli smo. Uzeo je kesu, izvadio je pakovanje brašna, malo ulja, par čokolada, par kutija cigareta i nekih pašteta i narezaka. Bili smo u čudu, zapravo, majka je bila u čudu, brat i ja smo se svakako veselili ne znajući od kud mu to a iskreno nije nas ni zanimalo. Majci nije bilo jasno odakle mu to kad nigdje prodavnice, niti je bilo crvenog krsta da bi on to dobio. Nakon što ga je majka upitala odakle mu sve to, dao je jasan i precizan odgovor.

“Ženo, ovo su nam vjerovala ili ne dali Srbi. Bilo primirje, pa smo iskoristili priliku da razmijenimo nekih sitnica, Srbi nama dali namirnica i cigara a mi njima nekih ćebadi za pokrivanje jer smo imali viška a njima trebalo.”

Majci ne bi baš pravo jer je mislila da je to otrovano, pa nam htjela zabraniti da jedemo a otac ustade i pomalo grubljim glasom joj reče da nas ostavi i da jedemo to jer mi smo i njegovi koliko i njeni i on zna da je to sve ispravno i da nas ne bi stavljao na iskušenje.

I stvarno, nakon što smo to pojeli, nije nam ništa bilo, rat je prošao, bilo što je bilo, hoću reći da su vojnici sarađivali iako su tada bili najljući neprijatelji.

Bitno je biti čovjek, sve drugo manje važno.”