HEROJ IZ BIJELJINE Lazar Manojlović: “Ja nisam bio direktor škole Bošnjaka i Srba. Bio sam direktor škole učenika!”
ZA ONE KOJI NE ZNAJU, LAZAR MANOJLOVIĆ NIJE VIŠE MEĐU ŽIVIMA, ALI SJETIMO SE NJEGOVOG HEROJSTVA I RIJEČI IZA KOJIH JE OSTAO DOSLJEDAN DO SMRTI!
Intervju iz 2015. godine.
Kada objašnjava kako doći na njegovu bijeljinsku adresu, Lazar Manojlović voli reći da živi u posljednjoj ulici, u posljednjoj zgradi, u posljednjem ulazu, na posljednjem spratu i da je – posljednji Mohikanac. Ne voli što njegova ulica nosi ime Pere Stanića. Bunio se protiv toga. Dosta mu je draži raniji naziv ulice – Veselin Masleša.
Zamolio bih vas da nas zapratite na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:
https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/
Vječiti je buntovnik. S razlogom. Pravednik je i najdraži učitelj. Borac za ljudska prava i veliki čovjek u vremenu balkanskog zla. Spašavao je Bošnjake iz logora Batković. Ali ne voli da se na takav način o tome govori. Kaže da je spašavao ljude, svoje učenike, kojima je činjena nepravda.Nasmijan nas je dočekao u svom stanu u Bijeljini. Iako narušenog zdravlja, bio je spreman za razgovor, posebno za kritiku vlasti, ali i za podsjećanje na pozitivne vrijednosti.
U školi samo dvije nacije – učenici i učitelji
Dok sjedi u fotelji, desnom rukom pokazuje prema ormaru i policama s knjigama, a lijevom rukom prema zidu na kojem se nalaze uredno poredane diplome i priznanja.
– Evo, ovo je moj život. Možete krenuti s lijeve ili s desne strane“, kaže nam tiho.
Nismo birali strane nego smo krenuli od priznanja koje se nalazilo nekako iza Lazarovih leđa. Priznanje i nagrada nose ime – Duško Kondor. Na priznanju piše: „Kao direktor Osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini 1992. godine odbio je naređenje onih koji su provodili etničko čišćenje da u školu idu samo djeca jedne etničke grupe, i da im preda spiskove ostale djece, odgovorivši pred kamerama stranih televizija da u školi postoje samo dvije nacije: nacija učenika i nacija učitelja.“
Za ovu nagradu veže ga velika i neprolazna tuga. Duško Kondor, također veliki čovjek i buntovnik, profesor sociologije, bio je i ostao Lazarov prijatelj. Ubijen je 22. februara 2007. godine u svom stanu u Bijeljini.
– Bunio se Duško protiv ove rulje, protiv nesvijeta, protiv zla. Pošto smo bili na istoj liniji, družili smo se. Počeli smo protestirati, misliti svojom glavom. Međutim, rekli su nam da ne mislimo nikakvom glavom, da je to sve protiv Srba, prisjeća se Lazar Manojlović.
Pitali smo ga i za druge nagrade koje imaju nešto vedriju pozadinu. Svaka nagrada nosi dio njegovog života i ima svoju vrijednost. No, ipak, postoje najdraže.
– Ostala mi je do danas najdraža nagrada, ova gore, jugoslovensko priznanje Najdraži učitelj. To je bila prva stručna nagrada. Draga mi je i ova Pravedenik svijeta, koju sam dobio pod pokroviteljstvom predsjednika Italije u Padovi. Tu sam proglašen počasnim građaninom, dobio pečat grada, zasađena je maslina koja raste 1.000 godina i podignut je spomenik u moju čast“, govori nam pravednik svijeta.
Buntovnik s razlogom
Među knjigama na njegovim policama nalazi se i ona Dobri ljudi u vremenu zla.
Konstatiramo da je Lazar bio dobar čovjek u vremenu zla i pitamo šta ga je u tom teškom vremenu vodilo i tjeralo da pomogne ljudima druge nacije?
– Prvo, potječem iz etički vaspitane porodice. Mi smo bili sirotinja, ali moja majka prije nahrani neznanca, a nama kaže da će za nas nešto naći. A i mi smo bili gladni. Onda smo vaspitani o čovjeku. Ja sam samo znao za komšiju, za čovjeka i za ime koje nikoga nije opterećivalo,objašnjava Lazar.
Njegovo buntovništvo započelo je još kada je bio učenik učiteljske škole. Tada je, veli, zbog načinjene nepravde, nešto u njemu reklo – ne.
– Direktor nam je zabranio da idemo u kino. Ja sjednem i napišem članak o tome. Tekst je objavljen na cijeloj stranici u listu Omladina. Nastala je uzbuna. Svi ućutaše, crnu zemlju pogledaše, a ja ostadoh na strelištu. Bio sam kažnjen, isključen iz škole, ispričao nam je Lazar.
Objašnjava da od te davne 1953. godine u njemu raste bunt. Od tada je, govori nam, bundžija ili buntovnik s razlogom.
– Nisam bio James Dean nego sam bio neki bosanskohercegovački mladić koji se samo bunio. Da spomenem sjajnu misao jednog francuskog filozofa. On kaže da je samo nezadovoljan čovjek progresivan. Mene je ova misao vodila da budem ono što jesam, kaže Lazar.
Bunt ovog velikog čovjeka zadržao se i do početka rata, kada je počelo etničko čišćenje u Semberiji. U Lazaru je i tada nešto reklo – ne.
– Stalno ponavljam – ja sam pomagao ljudima. Mene je vodio čovjek. Tada sam vidio da siluju nemoćnog, a uvijek sam bio na strani nemoćnog, da progone moje učenike. Ja nisam bio direktor škole Bošnjaka i Srba. Bio sam direktor škole učenika. Kada sam vidio da nemoćne uništavaju, da im prijeti zlo, ja sam stao na njihovu stranu, prisjeća se.
Lazar kaže da njegova tada izgovorena rečenica „U ovoj školi postoje samo dvije nacije: nacija učenika i nacija učitelja“ i danas ima svoju težinu, posebno kada se govori o dvjema školama pod jednim krovom.
Radnici nekad pjevali, danas plaču
– To je umobolno. Djeca su svugdje u svijetu jednaka, a mi dijelimo djecu. To je van zdravog razuma. Zato ja stradam jer razmišljam svojom glavom i govorim protiv nepravde i kršenja prava, ističe Lazar Manojlović.
Kada se osvrne na svoj život, priznaje da je griješio. Griješio bi opet jer bezgrešnog čovjeka nema.
– Nije teško napraviti dobro djelo nego je teško znati šta je dobro djelo. Mnogo stvari bih drugačije i bolje radio, ali od principa ne bih odustao. Ja od čovjeka ne odustajem, ne odustajem ni od socijalizma. On stvara sistem s likom čovjeka, veli naš sugovornik.
U nekadašnjoj BiH, dodaje, radnici su pjevali, a danas plaču. Priznaje da i on plače kada vidi radnike Tuzle, ali i drugih krajeva naše zemlje.
– Oni se bune, a niko ih ne sluša. Vlast ih je razjedinila. S jedne strane ulice onaj u kafiću pije kafu, a drugi se buni. Tu je slabost radničke klase, kaže Lazar Manojlović, koji nas je ispratio tvrdnjom da danas imamo bijedu i samoubistva umjesto nekadašanjeg bratstva i jedinstva.
Samir Karić (Stav)