1975. godine konkurišem na Vojnu akademiju u Beograd. Procedura i kriteriji su bili veoma strogi. Evo koji su bili kriteriji…

Vojna akademija. U drugom razredu gimnazije pročitam u novinama konkurs za vojnog stipendistu. Nisam mnogo znao o vojsci, braća služili JNA, pričali sve najbolje, kako oficiri dobro žive i sl.

Pričam sa starijim bratom, on se oduševio idejom da pokušam. Hajde iz zezancije, konkurišem preko opštine (odjeljenje narodne odbrane) i na to zaboravio. Dobijem poziv kući, da se javim u odjeljenje narodne odbrane opštine, sa jednim starim gospodinom, nas nekoliko pravac u vojnu bolnicu na prvi ljekarski pregled (eliminirajući). Obavještavaju me da sam prošao. Poslije oko mjesec dana pozivaju me na sistematski pregled na VMA u Beogradu. Smjestio sam se u internat na Banjici, oko sedam dana sa grupom kandidata i vodičem svaki dan VMA – Banjica. Završen pregled, obavještavaju me da ispunjavam uslove, ali to je samo jedan od uslova, tu je još uspjeh u gimnaziji (završen I razred), pa broj prijavljenih, pa sigurnosna provjera (to sam puno kasnije saznao da se vrši), pa ključ (i to zvanično nije bilo u konkursu), pa vijećaju prvo ljekarska komisija, pa komisija za prijem. Čekao sam 3-4 mjeseca a onda jednog dana donese poštar obavještenje da sam primljen za vojnog stipendistu, te se pozivam u opštinu da dođen sa ocem da potpišemo ugovor (jer sam još maloljetan, Bože kako to brzo prođe). U ugovoru se definisale moje obaveze, obaveze države, mislim da taj ugovor još imam (1975. g.).

Ja sam imao obavezu da redovno završavam svaki razred najmanje sa dobrim uspjehom, ocjena iz matematike, fizike i hemije, najmanje 3. Da ću po završetku gimnazije nastaviti školovanje na Vojnoj akademiji u Beogradu. Država se obavezala da će mi davati mjesečnu stipendiju, nadoknadu za knjige i ekskurziju. Prođe tri mjeseca od potpisivanja ugovora, nema ni stipendije niti bilo čega od državnih obaveza. Kada jednog dana traži me poštar, mene lično, kaže imaš neke pare, de potpiši. Potpišem i ne gledam koliko je, poče čovjek brojati, ja ne mogu da vjerujem. Stipendija za 6 mjeseci, još neka nadoknada, bilo je to tada velika suma, koju ja nisam mogao sanjati da mogu imati kao srednjoškolac. Kako sam to potrošio sada nije ni bitno, ali tada sam imao svoga krojača, društvo se moglo počastiti a i nešto kući pomoći. Prođoše tri godine, ja sam svake godine bio dužan dostavljati svjedočanstvo o završenom razredu, a oni meni stipendiju, novac za knjige i ekskurziju.