web analytics
Članci

Priča o Vojinu i Šuhri. Voljeli su se, ali je nacionalizam bio jači! (FOTO)

Divna, istinita ljubavna priča koju je ispričao moj kolega Besim Dervišbegović, profesor iz Orašja, koju prenosim onako kako ju je Besim ispričao. Svi smo tada bili mladi, mladi i zaljubljeni.

Ali Vojin – on je posebna priča. On je volio Šuhru na jedan poseban, rekao bih platonski način. Zabavljali su se od drugog razreda srednje škole, pa su nastavili kao studenti u Tuzli.

Foto sa naslovnice: Kolege studenti: Vojin, Brano i Besim

Zadnje dvije godine fakulteta smo u Sarajevu. Svakog dana moj dobri i dragi prijatelj Vojin prije ručka sjeda i piše veliko, dugo pismo svojoj Šuhri. Govorio nam je da je voli dušom. Da je drži za ruku, da mu je to dovoljno. A mi, onako mladi i željni života kroz osmjeh smo ga ubjeđivali da će ga Šuhra ostaviti kada pronađe pravog muškarca koji će je voljeti i na drugi način.

I desilo se to jednog dana kada smo bili na četvrtoj godini studija. Došao je Vojin od kuće sa vikenda… Jedna gromada od čovjeka, rekao bih, dva sa metar. Bio je shrvan, slomljen i utučen. Njegove zelene oči su postale crvene od krvi i suza. Nije ništa govorio. Nije jeo. Jedva da je bio živ. Saznali smo da se Šuhra udala. Našla je drugog. U stavri, nije ona našla drugog, našli su joj ga njeni. Prijetili su joj roditelji da će se oni baciti u bunar ako se Šuhra uda za tog divnog čovjeka iz drugog plemena…

Prokleti smo i mi, i naše vjere, i naša plemena i naša kratka i šuplja pamet!

Naš Vojin je kroz plač govorio da nikada više ne želi drugu ženu. Završio je fakultet. Desetak godina bio je sam. Volio je i dalje samo svoju jedinu ljubav.

A onda je jednog dana, u prolazu, pitao jednu djevojku iz zgrade da li mu želi biti žena. Otišli su na bračno putovanje. Vjenčali se. Kada se vratio pozvao me. Rekao mi je pred tom ženom da voli Šuhru jednako kao i prije. Da je pogriješio, da mu je žao žene koju je greškom oženio.

Počeo je prokleti rat. Kao i svi mladi ljudi, bio je prisiljen da uzme pušku u ruke. Umro je sa osmjehom na licu. Jedan komadić metala koji je pokidao njegovo mlado srce, sigurno nije ubio njegovu dobru dušu i njegovu platonsku ljubav prema Šuhri.

Sreo sam poslije rata Šuhru. Pitao sam je da li je njena ljubav bila laž? Ne, nije! Plakala mi je u zagrljaju. „Ja ga volim. Ja ću ga voljeti do smrti. Ali ja sam morala poslušati svoje roditelje. Da nisam, oni bi skočili u bunar! A bi li ti svoje pustio da skoče u bunar!?“

Rekao sam joj da znam da bi Vojin svoje pustio…

Umro je moj Vojin sa osmijehom. Njegova ljubav je bila jača od i od metka i od smrti. Nas je ostavio da živimo u svijetu mržnje, plemena, trojice poglavica, vjere gdje nema vjernika, brakova koje određuju interesi i sve drugo osim ljubavi…

Dragi moj prijatelju, znam da tvoja ljubav nije umrla, znam da negdje visoko držiš svoju voljenu za ručicu i znaj da si ostavio dolje u paklu sve ove bolesne ljude koji se podsmijevaju ljubavi, moralu, poštenju, karakteru i kulturi. Počivaj u miru!

Besim Dervišbegović, profesor iz Orašja

logicno.com