Majka Dženana: “Putujte sine u Bosnu, majka je u sigurnim rukama kod Slađe.”

LP svima. Moja majka Dženana je u staračkom domu u Njemačkoj. Nažalost, nismo u mogućnosti da budemo non stop s njom a njoj je zdravstvena njega potrebna 24 sata dnevno. Ostala je nepokretna već neko vrijeme. Žena i ja radimo, djeca nam se školuju i to je nešto što nam otežava situaciju. Dok je koliko toliko mogla da se kreće, mogli smo da brinemo o njoj ali kada je potpuno pala s nogu, morali smo nešto preduzeti. Sreća, dom je blizu. Nešto više od kilometar. Odavno je ostala udovica i jako joj je teško, čak i godinama nakon toga. Otežavajuća okolnost je i to što ne zna njemački jezik. Babo je ovdje godinama radio a mi smo, kao djeca, bili s majkom u Bosni. Krajem osamdesetih, dok sam još bio maloljetan, pala je odluka da u Njemačku idemo i majka i ja. Ja sam počeo da radim u jednoj prehrambenoj fabrici a majka je samo bila tu, uz babu i mene pa se nije toliko zanimala za jezik i tek poneku riječ zna. Sada, kada je potpuno pala s nogu, dogovor je da mora imati non top njegu a gdje drugo do u domu koji, opet kažem, sreća nije daleko. Nakon prvih mjesec dana boravka u domu, nekako se adaptirala. Ono što nam je posebno drago, jedna od njegovateljica je žena porijeklom iz Srbije, odnosno Zemuna, naša draga Slađa. Kaže majka da joj se ta žena tako dobro postavila da nema riječi kojim bi opisala njen odnos. S obzirom da tu, gdje je ona, nema niko naš iz bivše Jugoslavije a da je pacijent, jedino joj je Slađa tu najveća podrška, za sve. Odlučili smo da je i mi upoznamo. Stvarno žena na svom mjestu. Sa takvim elanom pristupa mojoj majci, da joj to ne mogu nikako zaboravit. Kada sam pričao s majkom, nasamo, rekla je da joj ni kćer ne bi takva bila kao što je Slađa. Žena zna svoj posao, odgovorna i što je najbitnije s naših je prostora. Majka se s njom sita ispriča na našem bosanskom odnosno srpskom, kad god ima priliku. Prevodi joj po potrebi kad zatreba šta. Tako nekad, navečer, kad sjedim na terasi, razmišljam o tome kako na kraju ipak pobijede neki dobri, normalni ljudi. Mi kad odemo u Bosnu a trebamo uskoro opet, na odmor, majka kaže “putujte sine serbezno, sretan put, ja sam u sigurnim rukama kod Slađe”. Nažalost, vjerovatno više nikad neće moći doći u Bosnu, jer nije više u mogućnosti da putuje ali raduje me što u Njemačkoj ima sve. I onda tako nastavim da razmišljam što smo ratovali, što toliki narod izginu a u tuđini se držimo kao najrođeniji. Mogu slobodno da kažem da smo s tom Slađom postali i prijatelji, naročito moja supruga. Njih dvije se često čuju preko vibera i tako, pitamo se za zdravlje, ona nama naše praznike čestita, mi njoj njene i imamo tako jednu fantastičnu komunikaciju. Konstantno nas Slađa obavještava o zdravstvenom stanju majke. Ako se šta pogorša ili poboljša ili bilo šta drugo što je neophodno za javiti, Slađa je tu. Uz dužno poštovanje prema svima, ali ne bih baš sa Nijemcima mogao tako blisku saradnju i kontakt imati. Ipak, pored svega, veže nas to nešto balkansko, ta neka neka posebna energija i konekcija. Hvala vam ako ste pročitali. Pozdrav i selam za sve!