KAD SE RUKE SLOŽE, SVE SE MOŽE! Komšije, Bošnjaci i Srbi, ZAJEDNO grade kuću komšiji Muhi. (FOTO)

Tmurnu političku svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini, s vremena na vrijeme razvedre priče o suživotu. Jedan od tih svijetlih primjera je selo Popov most. Iako suočeni s lošim uvjetima i odlaskom stanovništva, desetak Srba i Bošnjaka godinama njeguju zajedništvo.

Osnovnu školu u Popovom mostu sedamdesetih godina prošlog vijeka pohađalo je oko 700 đaka. Danas, školska vrata otvaraju se samo za dvije djevojčice. Nedostaje dječije graje, ostali su samo oni stariji.

„To je sve staračko stanovništvo, ljudi koji nemaju možda ni gdje otići. Ljeti bude naroda, vikendom bude živo. Zimi je pustinja. Ne samo zima, nego kad prođe turistička sezona, kad dođe jesen, ovdje je tužno proći. Vjerujte, znam najbolje“, objašnjava šumar Negoš Paprica.

Stari sjaj rodnom kraju pokušavaju vratiti oni koji su tu rođeni. Prije nekoliko godina, oronuli željezni most zamijenjen je betonskim. Očekuje se i izgradnja puta, a naziru se i obrisi turizma. Ali, teško je vratiti mladost u ovaj kraj.

„Selo je ugašeno, uveče ovdje boravi nekih desetak ljudi, svi ostali su u Foči, Sarajevu, Americi, bilo gdje. Selo je pusto na asfaltu. Ja sam pokušao da oživim svoje selo, da vratim svoju djecu ovdje, da li će to biti ili neće, to je veliko pitanje“, kaže Milovan Radović.

Ipak, tih desetak ljudi primjer su suživota i zajedništva. Bošnjaci i Srbi udružili su se kako bi svom dugogodišnjem prijatelju, Muhi, pomogli u izgradnji kuće.

„Došli smo, saljevamo ploču našem Muhidinu Vrevi, povratniku. Donacije nije uspio da izganja. Sada smo se organizovali. Materijal smo kupili, uvijek smo bili zajedno. Zajedno smo živjeli i prije rata i sada. Više sam pojeo hljeba sa Milošem nego sa svojim bratom“, priča Suljo Arnautović.

Upravo su Miloš i Suljo već 60 godina najbolji prijatelji. Zajedno su krenuli u školu i od tada su nerazdvojni. Druže se, planinare, pomažu. Jedino žale što se i ovaj kraj, kao i mnogi drugi, polako gasi.

„Nema naroda, nema nikog. Sve na prste možeš prebrojati koliko nas ima. Nas 5-6 momaka se druži, isto kao i prije rata i sada, polazimo, dolazimo, ja kod Mihe, Miho kod mene, Suljo, Murat i to je sve što nas ima. Milovan, Selmo“, priča Miloš Radović.

Iako ih je malo, dovoljni su jedni drugima. U njihovom svijetu nema mjesta politici. Kažu, političari neka pričaju svoju priču, a oni će svoju. A ova iz Popovog mosta, zasigurno je i ljepša i vedrija, piše N1.