Goran Bogdan: “U Hrvatskoj misle da su u Srbiji svi četnici a mene kao Hrvata niko u Srbiji nije uvrijedio!”

Ponekad, ne baš uvijek, jer nekad u meni prevlada to što ja volim narod, ljude, kafanu. Na stranu dojam koji ostavlja buka iz medija i društvenih mreža, kad sjednem s braniteljima, stvorim za stolom najliberalniju priču na svijetu. Nakon dva piva dođemo do esencije. A sa strane se sve čini nepomirljivim. Mislim da je hrvatski čovjek u suštini svoje prirode dobar, on se traži, bori se, ali ne samo Hrvat… Pa ja sam živio u Pirotu mjesec dana, Priboju, u Boru, kako su to samo fini i dobri ljudi. Ali mi nemamo tu sliku Srbije i Srba, mi imamo umjetnu, lažnu sliku da su tamo svi četnici. Ja nikada nisam ružne riječi čuo u Srbiji zato što sam Hrvat. Nijednom.

Jednom si mi rekao da u Hrvatskoj i Srbiji vlada istost?

Apsolutno. S tom razlikom da je Europska unija ipak određene stvari  pokrenula u Hrvatskoj. Sjetimo se kad smo ulazili u EU i kad su mnogi cviljeli da ćemo izgubiti identitet. Ma fućka se nekome za naš identitet, jedino ga sami od sebe možemo izgubiti. E, to se danas događa u Srbiji. Danas, kada je znanje postalo široko dostupno, sistemi se bore protiv znanja kako bi stvorili šum kanala. Buku koja nam ne da da vidimo kanale iz kojih ćemo učiti. I čovjek, da bi se spasio, mora ući u neku grupu, pleme. Mali čovjek zabija glavu u pijesak samo da bi njegova muka prošla. No postaje još tužnije kad zabije glavu da bi mu prošao život. Onda postaje svrha samo – roditi se, umrijeti i najesti se između toga.

Poznato je da si prijatelj s dalmatinskim episkopom Nikodimom. Što vas je spojilo?

Ja ne biram prijatelje po temama, biram ih po onome što oni emitiraju kao ljudi. Nikodim mi je jedan od najdražih i najbližih prijatelja, on je divan čovjek. Ja ga volim. Ono što radi divno je, on je Božji čovjek. Sada će me netko nazvati izdajnikom zbog toga – ali on je meni kao Isus Krist. Jer ja ne mislim da je religija loša, samo mislim da je iščitavanje religije pogrešno. U srži Isusove poruke nema ničega lošega. Ali ljudi se iz manjka svoje veličine punim žarom zanose idejama, strankama, klubovima. A žar je tako divna stvar za prikrivanje istine, ulijeva osjećaj pravde. I lako je i ubiti u to ime. A greška je počela u iščitavanju. Čim kažeš „ja mislim“ s velikim ja, to ubija misao, to je proces koji nema završetka. I onda smo u ratovima, onda smo Aleksandra Zec, Dretelj, Jasenovac, Bleiburg, onda smo sve.

Nedavno je u Sarajevu eskaliralo oko mise za bleiburške žrtve, kakav je tvoj stav prema tome, treba li Crkva moliti za zločince ili samo za dobre?

Moli za svakoga, moli i za žrtvu i za zločinca. Nije blasfemija. Naš narod ima problem što nasljeđuje Edipove komplekse od naših starih. U manjku naše snage da se suočimo s figurom oca, kad smo slabi, kad puknemo i ne uspijemo „ubit oca“, mi mu se počnemo ulizivati i na svoja pleća uzimamo njegov Edipov kompleks. Mi ljubav prema bližnjem, prema ocu, brkamo s ideologijom. Zato i uzimamo njegovu ideologiju da bismo se ulizali figuri s kojom se nismo uspjeli suočiti. I onda samo prenosimo virus te ideologije. Mene nikada nije zanimalo koje su ideologije moj djed ili otac, ja sam svoje biće. Ja svog tatu volim iznad svega, ali on misli jedno, a ja drugo. E sad, da je moj djed bio ubojica, ja imam pravo moliti za njega, za spas njegove duše. To su dvije odvojene stvari – njegova djela i spas njegove duše. Ja neću slaviti njegova djela budem li molio za njegovu dušu. I onda dolazimo do Sarajeva, gdje smo se suočili s posljedicom, a ne s uzrokom. I opet je to bilo u sferi tumačenja. Da se misa održala kao ponizna misa za žrtve bez halabuke, sve bi bilo dobro. Ovako, obje su strane krive. Tu se više nije govorilo o misi za žrtve ili o žrtvi, nije se više uopće moglo doći do teme, do srži problema, i to zato što je buka bila jača, a mi nikako da progledamo kroz taj oblak mržnje i uđemo u suštinu.

To se grotlo zakuhalo sve do pucanja bosanskog P.E.N.-a. Ja razumijem i jednu i drugu stranu, ali i postavljam pitanje – je li netko tko žali za svojim djedom fašist?

Budemo li svakoga tko ima kontra stav i misao proglasili fašistom, onda ćemo i sami postati primarni fašisti, koji si uzimaju za pravo oholost osuđivanja i dovodimo društvo u šah-mat poziciju. Ja nisam pretjerano religiozan, ali vjere imam, u stavovima sam jako lijevo orijentiran. Ali živim sa svojim neistomišljenicima u braku, u obitelji. I gdje je tu problem? Moji bližnji, rođaci, prijatelji ne misle isto kao ja. Zašto bi trebali misliti isto?

Cijeli intervju pročitajte klikom ovdje – vecernji.hr

Zamolio bih vas da nas zapratite na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/