“Zašto sam ja, Zagrepčanka, studirala u Beogradu i kako su me gledali tamo? Sad ću sve da vam kažem…”

Jedno me vječno pitanje prati otkad sam se vratila: A dok si studirala u Beogradu jesu li od svuda treštale cajke? I moj vječni odgovor: Nisu. Treštao je Toma Zdravković. Ipak smo mi Hrvati najveći Srbi’, napisala je u svojoj kolumni za 100 posto.

Gala Svilan je studirala komunikologiju u Beogradu i ispričala kakva je imala iskustva.

Studirati u Beogradu, umjesto u nekoj drugoj hoch europskoj prijestolnici, odlučila sam iz razloga iz kojeg radim sve u životu: iz prkosa. Prkosa prema poznanicima, prolaznicima, društvenim kritičarima i dušebrižnicima. Zanimalo me što se nalazi preko Dunava, te imaginarne granice koja navodno odvaja civilizaciju od kaosa. Koliko istine ima u stereotipima i društvenim tabuima. Zaključak mog “eksperimenta” zapravo je bio da sam više naučila o svom narodu, nego onom preko plota.

U Srbiji nisam imala nikakvih negativnih iskustava, osim o spoznaji da smo mi zapravo jedan suštinski neduhovit narod. A što sam naučila o nama? Da u Zagrebu postoje samo dvije vrste ljudi, oni koji Extra FM u autu slušaju s otvorenim prozorima i pi… koje Extra FM slušaju sa zatvorenim prozorima. Za to vrijeme na splavovima trešti Dino Dvornik, iz kafana Nina Badrić, a restorana Gibonni. Jer najgori od svih izama je kulturni elitizam.

Dan danas ako, kao ja, prisluškujete susjedne stolove po kafićima, čut ćete kako narodnjaci “preplavljuju” gradove, a mladež “pada” pod “najezdom”. Što je turbofolk i što je to u nama što nas tjera na moralnu uzbunu?

Kako je u Srbiji turbofolk bio sinonim za turska osvajanja, tako je u Hrvatskoj rebrendiran i nosi simboliku srpskog osvajanja. Iako je Balkan oduvijek bio drugost Europe, čini se da smo mi od “drugosti” napravili babušku. Paletu smo proširili i stvorili gradaciju Balkanca. Po tome bi Slovenci bili fuchsia, Srbi hot pink, a mi magenta.

Folk je postao bitan faktor u samoodređivanju. Ako želimo definirati sebe kao individuu ili narod, potreban nam je onaj drugi. Narodnjaci su tako postali glavni adut pri nacionalnom distanciranju.

Postoje samo dva moguća ishoda u društvenom shvaćaju: ili prihvaćaš tradicionalno (naše) ili si odbačen. Sve ono što nije hrvatsko, strano je, nepoželjno, neprijateljsko. Četiri su dozvoljena glazbena izražaja koji se prepoznaju kao hrvatski i autohtoni: šlageri, pop-rock, dalmatinska pjesma specifična po klapama te slavonska tamburica. Ako ne prepoznajemo neke od ovih elemenata u glazbenom izražaju, glazba postaje nazadna i vulgarna. U Hrvatskoj još nije prepoznat i priznat model spajanja zabavne i narodne glazbe. Onog trenutka kada počinje koketiranje narodne sa zabavnim elementima, ona biva odbačena.

Slična stvar dogodila se Severini (najbolji primjer bi bio “Moja štikla”). Kada je počela eksperimentirati s novim elementima, njezina glazba etiketirana je turbofolkom. Kako bi spasila stvar, naglašavala je autohtonost instrumenata i elemenata koji su korišteni na singlu (linđo, ganga, rera, šijavica). Čak ni naknadan angažman nacionalnog folklornog ansambla Lado nije pomogao. Svaki njen daljnji pokušaj pao je u vodu.

Da su Justin Bieber i Sean Paul kojim slučajem rođeni na Balkanu, danas bi ih zvali Milan Stanković i Rasta.

Upravo tako dolazi do simboličkog protjerivanja, pjevači postaju estradne vještice koje se pale na lomači, a vatru potpiruju mediji.

Glazbena nevjernost poput Aresove i Afroditine ljubavne mreže pretvara se u onu društvenu, ismijanu. Nastaje kulturna trauma prouzrokovana preklapanjem konobe i kafane.

Identitet sam po sebi nije nešto mjerljivo, nešto čemu bismo mogli odrediti početak i kraj. Pojavljuje se u različitosti, ona ga definira. Upravo zato što se identitet tvori ukrštavanjem kultura, njega nikad ne možemo nazivati čistim. Čista kultura, čist jezik ili nacija ne postoje. Čistoća je vječni ponor, a nalik je jedino samoj sebi. Svaka kultura je multikulturalna.

Ono što predstavlja najveću prijetnju jest njezina simplifikacija. Bilo kakvo pojednostavljenje pojmova kao što su kultura, identitet, nacija i sl. u sebi nosi sukob. Koliko god bilo dobronamjerno, simplifikacija dovodi jedino do nemogućnosti poimanja problema, njegove biti i dubine. Pojednostavljenje dovodi do iskrivljenosti, iskrivljenost dovodi do slijepila.

slobodnadalmacija.hr, poskok.info