VOJNIČKA PRIČA IZ JNA Završavali smo obuku o bacanju ručne bombe M-75. Ovo je priča sa dobrim završetkom. Obučavao sam graničare…

Drug Mato Čep Kadić je opisao jednu situaciju o obuci bacanja ručne bombe M-75. Obučavao je graničare.

“Pozdrav vojsci…!!! Evo jedne priče sa obuke. Radi se o završetku obuke i bacanju ručne bombe M-75. O bacanju bombi u JNA vjerovatno ste čuli mnogo priča, neke koje su dobro završile a neke baš i ne. Ovo je priča koja je srećom završila dobro. Obučavao sam graničare, prvo 5 mjeseci i 22 dana, a kasnije dva mjeseca kraće. Pred kraj obuke dolazi finale, marš na poligon Manjača kod Banja Luke (oko 25 km) gdje se obuka privodi kraju i vrše se zadnje vježbe i bojeva gađanja, a između toga i bacanje bombe. Nakon toga slijedi povratak, razduženje i pravac granice Beli Manastir u 51. GO.

Par dana prije bacanja bojevih bombi, naravno teorija, bacanje školske bombe i pripreme za bacanje bojevih. Svi su razumjeli, svi su bacili školsku bombu i došlo je vrijeme za pravo vatreno krštenje. Tu nema puno mudrolije, nema ocjena od 1-5, nego samo “ispunio” ili “nije ispunio”. Cilj nije samo baciti bombu, nego i psihološki pripremiti vojnika na taj čin, da se osjeti kao vojnik, da bude ponosan na taj čin, da doživi taj osjećaj kada mu kuglice lete iznad glave itd. Glavni cilj je sačuvati njegov život i svoj, jer samo smo dvojica u rovu koji je specijalno napravljen za bacanje bombe. Postavljam po propisu osigurače (stražare) i udaljavam četu na propisno odstojanje, a u sredini je samo magacioner u rovu koji natkrivenom izdaje bombu vojniku koji je na redu za bacanje.

Vojnik sa bombom dolazi kod mene u rov. Sa svakim vojnikom još jednom obavim kratak razgovor, sa pitanjima da li ga strah, jel’ spreman da ju baci itd. To su trenuci kada više nema šale i improvizacije. Bomba inače u sebi ima 3000 kuglica, ubojito dejstvo 12 m, a ranjavanje i do 30 metara, težine 355 grama, a nakon aktiviranja potrebno je samo 3-4 sekunde do eksplozije. Čist šablon, moj je da komandujem. Bombu pripremi… i bombu baci! Vojnik pripremi, baci, a ja pored njega istog momenta ga uhvatim za opasač ili uprtač, i obojica čučnemo u rov. Eksplozija, komanda… Sledeći… Međutim, negde na pola, dolazi mi vojnik u rov. Sve u redu, spreman momak, bombu je pripremio i na moju komandu – baci! Izvadi osigurač, nešto mrlja oko ručice što je opasno, upita me… Drug poručnik, koliko si ono rekao da se čeka sekundi? (Nije ni jezik dobro znao). Nema više vremena za razmišljanje. Samo sam se proderao… Bacaj u 3 PM! Bacaj, povučem ga dole… kuglice su odletele… Gledam ga, on je problijedio, uplašen… bilo je potrebno bar minut da progovorimo. Smirim ga, malo popričamo… Sve u svemu, bitno je da je dobro prošlo! Kažem da je slobodan, bez kritike, jer sam bio svjestan situacije. Sjednem, zapalim… malo pauze, 10-tak minuta da se i ja smirim… i komandujem… Sledeći! Međutim, to nije kraj tog dana. Bacam još 5-6 vojnika, kad dolazi na red još jedan biser. Bacam bombu i u momentu kada smo čučnuli i kada sam ga povukao dole, istrči se iz mojih ruku i krene glavom gore prema vrhu rova. Povučem ga dole i pitam: “Pa kud si krenuo, hoćeš da pogineš?” Mrtav hladan mangup odgovori: “Pa da vidim, druže poručniče, šta sam pogodio?” Ne znam da li bih se nakon prvog bisera smejao ili bih ga poslao u krasan k… Tako sam ja tog dana prošao sa mojim bombašima. Bacao sam još puno puta sa drugim generacijama, ali nikada više nisam imao problema te vrste. Bitno je da smo svi ostali živi i zdravi. Obuka je završena – pravac granica. Sretan put, vojsko i budite dobri graničari.”

Mato Čep Kadić