Udarnik sa pruge Brčko – Banovići: “Uradili smo što niko tada nije. Nas 63.000 omladinaca.” (FOTO)

To što smo mi radili, niko nije u svijetu. Drugi svjetski rat završava 1945. godine u maju, a ja u sam aprilu bio na pruzi, prisjeća se sada 92-godišnji Stjepan Balekić, koji je prije 74 godine zajedno sa 62.268 omladinaca iz cijele Jugoslavije i više od 1.000 brigadira iz inozemstva radio na izgradnji pruge Brčko – Banovići.

Prvog maja 1946. godine udarcem krampa 1. omladinska brigada počela je prvu saveznu radnu akciju, a prvi voz ovom prugom prošao je 7. novembra te godine.

Omladinci su od maja do novembra 1946. godine iskopali tone zemlje i kamena, izgradili dva tunela u dužini 667 metara, napravili čak 22 mosta ukupne dužine 455 metara i 92 kilometra dugu prugu.

“Pjevali smo: ‘Čekić, kramp, lopata, pijuk i kolica, to je oružje svakog omladinca.’ Svi smo tako pjevali”, kroz smijeh se prisjetio Stjepan, kojeg smo našli u tuzlanskom Domu penzionera, gdje živi već 12 godina.

Kako ističe, njegova generacija je bila vrijedna i disciplinovana, a o današnjim omladincima nema lijepo mišljenje, kao ni o sistemu u kojem sada živimo.

Ovog starca sjećanje služi izuzetno dobro, posebno kada se prisjeća nekih boljih i srećnijih vremena, ali pamti i ružne momente iz prošlosti. Naime, prije gradnje pruge on je prošao i preživio logor.

Balekić je porijeklom iz Hrvatske, okolina Našica, mjesto Đurđenovac. Prije izgradnje pruge Stjepan je kao 14-godišnjak s ocem bio u ustaškom logoru “Staro sajmište” kod Beograda. Međutim, ni danas kaže da ne zna zašto.

“Ne znam koliko sam dugo bio u logoru. Nisam znao ni kada su Božić, Uskrs, Nova godina… Samo znam da kada su nas doveli u Zemun vozom, sakrivali su nas. Mi smo čitavu noć putovali da nas niko ne vidi. Vratio sam se kući sam. Otac je tamo ubijen. Nismo znali kud idemo. Stražari koji su nas čuvali, znali su. Oficir je izašao napolje, a jedan stražar se sažalio, sageo se i rekao: ‘Mali, vrati se na svoje mjesto.’ Ja se vratim. Oca nikada više nisam vidio”, sjeća se detalja, kao i toga da su ih puno tukli.

Morali su se sagnuti glavom do zemlje dok ih stražari udaraju po leđima. Od jakog udarca, Stjepan kaže da je odletio dva metra. Ipak, živ se vratio kući.

A onda kada su zatražili dobrovoljce za gradnju pruge Brčko – Banovići, prijavio se. “Išli smo kamionima do Brčkog. Tu su nas ošišali. Onda smo išli u drugi kamion i došli do jednog mjesta. Kažu nam: ‘Ovo je Ćehaje (Srebrenik).’ Naša brigada kada je izašla iz kamiona, nijedne kuće nema. Sada je to veliko naselje. Jer bez puta i pruge, nema naselja”, priča Stjepan za “Nezavisne”.

Tu su imali montirane šatore za spavanje. Kaže da su radili “u trojkama”. Njegovu ekipu činili su drugovi iz Našica.

“Jedan kopa, drugi tovari u kolica, a treći vozi. Kolica su bila drvena, samo točak je imao željezo. Svako je radio svoj dio posla. Oni koji su vodili posao govorili su gdje ćemo sipati da se poravna trasa”, prisjeća se nekadašnji brigadir.

Dodaje da je mladost bila vesela i pjesma je pratila težak fizički posao, niko nikoga nije mrzio kao sada što se ljudi mrze.

Stjepan se prisjeća i da je tik uz njegovu brigadu bila i ekipa iz Engleske. Nakon toga, bio je na gradnji još jedne pruge. Htio je ići na prugu Šamac – Sarajevo, ali veća je potreba bila za prugu prema Zagrebu, koja se gradila kroz šumu u mjestu Popovača.

“Tu sam isto bio dva mjeseca. Imali smo montažne barake, krevete, jorgane. Bilo je dovoljno hrane. Bio je izvor vode ispod nekog drveta i tu smo pili vodu”, prepričava i dodaje da je omladina sve podnosila s lakoćom, jer je bila oduševljena što je došlo oslobađanje od fašizma.

Nakon izgradnje obje pruge, Stjepan se vraća u rodne Našice i počinje raditi u Drvno-industrijskom kombinatu “Đurđenovac”, koji je bio najjači kombinat tada. Jedan od njegovih komšija ostao je raditi kao nadzornik u Banovićima, koji su se tada razvijali, i pozvao je omladinu iz Našica da dođe raditi.

Balekić i drugi put stiže u Banoviće i počinje raditi u rudniku.
Međutim, daje otkaz i odlazi kod sestara u Novi Sad, gdje je našao novi posao u “Jugodentu”.

Zatim napušta i taj posao i treći put se vraća u Banoviće, gdje počinje raditi na parnim lokomotivama kao mašinski bravar.

“Pitao sam u Banovićima šefa primaju li me nazad. Rekao je da se oblačim i odmah idem raditi. Tu sam ostao, oženio se i na kraju zaradio penziju. Ja sam u penziji već 33 godine. Skoro čitav radni staž”, smije se Stjepan.

Ovaj 92-godišnjak je preživio, nabraja, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH te Titovu Jugoslaviju, za koju ističe da je bila najbolja.

Bilo je za Titovo vrijeme posla i ljudi su živjeli, a današnji sistem smatra najgorim.

“Narod je strahovito nezadovoljan. I ja sam. Zovu me na izbore, ja ne idem. Znam da ko god pobijedi, biće isto ili još gore. Ono što je moja generacija izgradila, ova je porušila. Sve uništila”, ogorčeno kaže.

Ovog vremešnog starca smo upitali da li ima poruku za današnju omladinu, a on je rekao: “Nemam poruke. Omladinu interesuje samo birtija, pa čak i droga. Eno, gledam na televiziji, umjesto da imaju maske na licu, oni sjede u birtiji i pjevaju. Nedisciplinonavi su. Onda kada sam ja bio mlad, bila je disciplina”, zaključio je Stjepan.

Miroslav Krleža je rekao da ovo nije prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca.

I zaista, ta djeca su za 190 dana završila projekat hvale vrijedan.

U tih 190 dan postavljeno je 88,5 kilometara tračnica plus 11,5 kilometara tračnica staničnog kolosijeka. Uz prugu je postavljeno 2.100 telefonskih stubova sa 14.000 kilograma telefonske žice. Sagrađeno je 177 zgrada, 22 mosta u dužini od 500 metara, 291 nasip, probijeni tuneli “Majevica” u dužini od 394,74 metra i “Drenik” 83 metra. Osim toga izgrađeno je 13 staničnih zgrada, 13 magacina, 31 stambena zgrada sa 64 stana, 96 ekonomskih zgrada, 29 skretničarskih kućica, 34 bunara, četiri zgrade s radionicama ložionice i 10 pomoćnih ložionica sa četiri vodostanice.

Tunel “Majevica” probijen je 16. avgusta, što je omogućilo da se pruga završi 22 dana prije obećanog roka. Josip Broz Tito 27. i 28. septembra posjećuje brigadire na trasi i s njima provodi i radi dva dana na pruzi.

Radno vrijeme na trasi propisano je da traje šest sati, ali niko nije mogao spriječiti brigadire da na trasi rade osam ili deset sati. Nije stoga ni čudo da je udarničku značku s pruge ponijelo 2.768 brigadira, a njih 4.295 pohvaljeno.

Pruga je završena 7. novembra 1946. godine, kada je krenuo prvi voz natovaren ugljem iz Banovića. Cijelom trasom građani Banovića, Brčkog, Srebrenika pozdravljali su prvu kompoziciju.

Isto tako svečani doček je priređen i u Vinkovcima, Šidu, Rumi, Zemunu, a u beogradsku stanicu voz, kojeg je vozio brčanski mašinovođa Murat Ćerimagić, ušao je u 17 časova. Na prvom vagonu je pisalo: “Iskopali smo i ugradili 1.361.650 kubnih metara zemlje i kamena.”

Najupečatljivije riječi koje opisuju izgradnju ove trase su riječi Miroslava Krleže: “Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca.”

VIDEO: