U proljeće, 1992. godine, ja Hrvat, spasio sam ranjenog Srbina iz Nevesinja! Savjest mi nalaže da kažem istinu.

Prošlo je toliko godina, savjest mi nalaže da iznesem istinu!

Foto: ilustracija

Inače sam etnički Hrvat. Dakle, proljeće 92., ranjeni srpski vojnik u svojoj nevolji i bježanju završava u neprijateljskom području. Bila je noć, nije bilo struje, otac me probudio i rekao da čuje neka zapomaganja u pomoć. I doista, visoki muškarac sa ozljedama glave i noge dopuzao u naše dvorište i tiho zapomaže i kuca na ulazna vrata. U prvi mah sam mislio da se radi o jednom od pilota JNA, koji su tih dana oboreni na našem području. Na brzinu sam ga pribrao da vidim imali oružje (nije imao) i pitao je li pilot, reko je da nije. Odlučio sam da ga hitno moram prevesti u ratnu bolnicu. Dok sam polagao prednje sjedalo u autu, moj mu je otac pripalio cigaretu i stalno mu ponavljao: “Nemoj nikako govoriti da si Srbin, samo ponavljaj da si Kršćanin Pravoslavne vjere!” Ratna je bolnica vrvljela od naše vojske. Čvrsto sam zauzeo stav da ga nitko nesmje ni taknuti, tražio sam od jednog doktora da hitno pozove vojnu i civilnu policiju. Cijelo sam vrijeme hladio glave usijanih vojnika koji su tražili osvetu za raketiranje grada od prije nekoliko dana (grad u Zapadnoj Hercegovini).

Samo sam im nabrajao imena naših zarobljenika koje možemo zamjeniti za njega, ali isto tako; u duši sam znao da me Bog obavezuje da svojim životom zaštitim tog nevoljnika. U glavnom, srce mi je bilo na mjestu kad su ga hitna kola i medicinska pratnja odvezli za Split.Znam sigurno da je predan u ratnu bolnicu Split, a gdje je dalje završio volio bi znati! Dok sam ga vozio u ratnu bolnicu reko mi je da se zove; Zubac Milovan (Jovin) 52. godište iz Nevesinja. Rekao je da je oženjen i da ima dvije male kćerkice.

Napomena! Za Milovana se ni do dan danas ne zna, ako neko ima bilo kakvu informaciju, neka javi njegovoj supruzi. na broj 00387 66 519-670.