Šta znači i kako je danas biti Bošnjak, Srbin i Hrvat u Sarajevu? (Realna, neutralna slika stanja)

Pisati iz perspektive osobe, koja dijeli ljude na papke i one koji to nisu, o tome šta znači biti Bošnjak, Hrvat ili Srbin u Sarajevu, nije nimalo zahvalno i potrebno je promijeniti potpuno percepciju gledanja na tu današnju floskulu konstitutivnosti, kako u ustavnom/dejtonskom smislu, tako i u društvenoj pojavnosti.

Ako se vratimo u 70 – te ili 80 – te godine dvadesetog stoljeća, Sarajevo je bio grad pokus, gdje su obitavale različite etnije, kulture, religije, a ipak, svi su nekako bili isti, ili je cilj bio da budu isti. Očito da pokus nije uspio jer 90 – tih godina ogoljena je ta percepcija da smo svi raja, da nema razlika, da nema podjela. Čak i u tom ratnom periodu, tokom opsade Sarajeva 1992 – 1995. godine nije se toliko pažnje posvećivalo ko pripada kojoj etniji ili religiji, zato što je cilj bio preživjeti, tako da je u jednoj zgradi živjela i bošnjačka i hrvatska i srpska porodica i sve su preživljavale ratnu torturu, jer na metku, granati ili geleru ne piše kome su namijenjeni.
Nakon završetka opsade Sarajeva, život se počeo vraćati u normalu, kreiran je novi Ustav (dejtonski) gdje smo odjednom postali Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi i ostali, a najviše prava imaju ovi konstitutivni i prema njima se kreira čitav politički život u Bosni i Hercegovini.
Nakon 1995. godine, demografska slika Sarajeva se znatno izmijenila. Mnoge izbjeglice koje su svoje utočište našle u Sarajevu, ostale su tu i da žive, mnogi Srbi su napustili Sarajevo, u najvećem broju nakon završetka rata, veliki broj Hrvata je još u ratu napustio Sarajevo. E sada te brojke mnogim političarima služe da dokazuju etnička čišćenja, protjerivanja, nemogućnost povratka na mjesta prijeratnog prebivališta i sl. Danas, 25. godina, nakon završetka rata, napredak se ne vidi u nekom većem smislu, ali zato smo svi postali poslušni Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ako posmatramo iz perspektive Bošnjaka, on smatra da je Sarajevo njegov grad, da polaže najveća prava na taj grad aludirajući najviše na „činjenicu“ da je Bošnjak odbranio taj grad i da, kome se ne sviđa, može da živi negdje drugo. Kada Bošnjak u Sarajevu spomene Banja Luku, Bjeljinu, Prijedor, to je njemu nešto daleko i tamo negdje, čak i ne trudeći se da shvati da su to i njegovi gradovi, jer, logično, nalaze se u istoj državi. Ali, problem je što taj Bošnjak u Sarajevu smatra svojim samo ono gdje je većina, a u Sarajevu su Bošnjaci većina.
Gledati perspektivu Srbina u Sarajevu je najkompleksnije, jer činjenica je da je veliki broj Srba, koji sada žive u Sarajevu, bio u redovima Armije BiH, veliki broj je bio u Vojsci Republike Srpske, određeni broj su bili civili koji nisu bili ni u jednoj vojsci, i imaju oni koji su napustili Sarajevo tokom rata, pa se nakon rata vratili. Svi oni imaju različitu percepciju, kako događaja u ratu, tako i danas samog života u Sarajevu.
Hrvati u Sarajevu su, uglavnom, organizovani oko katoličke crkve, a nemali broj ih živi životom prosječnog Sarajlije. Svijest Hrvata u Sarajevu je mnogo različita od svijesti Bošnjaka ili Srba, i oni najviše pokušavaju da Sarajevo percipiraju kao grad bez nekih većih podjela, najviše vjeruju u tu priču o zajedništvu, da li iz razloga zato što danas mali broj Hrvata živi u Sarajevu i boje se da ne izgube tu svoju konstitutivnost pa da ne budu na samoj margini, kako u političkom tako i društvenom životu. Ili, možda stvarno doživljavaju Sarajevo kao svoj grad na koje imaju pravo kao njegovi građani.

Ova gledišta su iz perspektive stvari koje su provjerljive u javnom životu i prostoru građana Sarajeva. Još uvijek su prisutna razmišljanja, npr: šta će meni onaj Srbin da vodi neki odbor…ili Bošnjaci sve gledaju iz perspektive žrtve…ili Hrvati će se snaći, oni su malo organizovaniji, a i manjina su pa zato bolje prolaze u političkom ili nekom drugom smislu, itd. Sada se postavlja pitanje, šta znači biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat u društvenom, običnom čovjekovom životu u Sarajevu? Odgovor je jednostavan: NIŠTA. Svaki građanin Sarajeva, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost je žrtva sistema koji je tako konstruisan da samo politički podobni, da samo prevaranti, neobrazovani/ili oni koji su kupili diplome, mogu uspjeti. Slučajno poznajem tri žene iz Sarajeva, jedna je Bošnjakinja, druga Srpkinja i treća je Hrvatica, i svaka od njih ima dijete sa posebnim potrebama. Svaka od njih se susreće sa istim problemom: nemogućnost adekvatnog školovanja djeteta, nemogućnost adekvatnog liječenja djeteta, nemogućnost adekvatne integracije djeteta u društvene procese. Ništa im ne znači što su Bošnjakinja, Srpkinja ili Hrvatica, imaju isti problem susreću se sa istim preprekama i vode borbu protiv vjetrenjača kako bi samo svojoj djeci obezbjedile normalan, ljudski i dostojanstven život.
Čak vjerujem, kada bi se uradila anketa sa svakim građaninom Sarajeva, sa pitanjem šta znači što je on Bošnjak, Srbin ili Hrvat u Sarajevu, da bi većina odgovora bila da im to ne znači ništa, u društvenom smislu, da im to ne donosi prosperitet i da na osnovu te etničke pripadnosti nemaju veće šanse za rješavanje osnovnih egzistencijalnih pitanja.
Taman, kada građani Sarajeva zaborave na razlike, na Druge i Drugačije u svom gradu, tada na scenu stupaju politički Oci koji nas podsjećaju i upozoravaju na ove Druge i Drugačije,kako moramo biti svjesni da nas stalno naglašavanje da smo Bošnjaci, Srbi ili Hrvati spašava od nestanka, od utopljavanje sa ovima Drugima ili Drugačijima, da je to naš identitet i da ga moramo pod svaku cijenu braniti. Tako se razbija multikultiralnost i multietničnost, a što je najvažnije razbija se ta ljudskost i onda hranimo te životinje u nama koje su spremne nauditi onima koji nisu kao mi. To je fašizam, to je šovinizam. Problem je što se onda, u okviru matične kulture, stvara razlika koja se odnosi prema onim kulturama koje su uvjetovale nacionalnu priču. S druge strane nacionalna kultura u Sarajevu proizvodi se kao razlika u odnosu na kulturu domaćina prema kojoj teži različitost multikulturalne drugosti.
Zato volim da Sarajevo posmatram iz perspektive, ili sarajevskog papka, ili sarajevskog šmekera, ili sarajevskog šminkera, ili jednostavno iz perspektive Sarajlije. Jedino tada mogu nekome reći da je papak, da stane u kocku, da kupi ciglu, da se kaći za tramvaj, da bunari nekoga po javnom prevozu, da ispija kafe po cio dan, da brani vitalni nacionalni interes tako
što neće nikome dozvoliti da kaže da postoji burek sa sirom ili, da mi Bog prosti, burek s eurokremom. Jedino tada sam slobodan građanin, jedino tada nemam okvire za razmišljanje, jedino tada imam potpunu slobodu volje, jedino tada mogu sjediti u istom kafiću pored Dine Merlina, Mladena Vojičića Tife, Saše Lošića, ne obračajući uopšte pažnju na njih, ne smatrajući ih nekim ikonama, a ipak poštujući i diveći se onome što jesu. Na kraju, možda je odgovor na ovo pitanje, u samo naslovu, najbolje dao poznati bh. režiser Dino Mustafić: „Jedine podjele koje smo imali u raji bile su koju muziku voliš, šta ćitaš, za koji klub navijaš, koju odjeću nosiš, na koja mjesta izlaziš. I onda dođe „demokratija“ i umjesto tadašnjih pankera, naomarksista, rokera, šminkera, hipika, darkera, napravi Bošnjake, Srbe i Hrvate.“
A ono što se može dodati, pa možda i riješiti to pitanje etničke pripadnosti u Sarajevu, jeste da su, nazvat ćemo ih epitetima, Bošnjak, Srbin ili Hrvat u Sarajevu, dijagnoza a ne ono što su im drugi rekli, jer jedino kroz tu dijagnozu, mogu biti i građani Svijesta, a ne samo domicilni stanovnici svojih zatvorenih kutaka.

Dženan Mašetić (DzenanTitoTarantula)