Šta kažu Kuran i Biblija o ratu? Da li smo svjesni da nikad nismo ratovali po vjeri a glumimo vjernike?

Šta Biblija kaže o ratu?

Odgovor: Mnogi ljudi prave grešku verujući da kada Biblija kaže, “Ne ubij ,” da se to odnosi i na rat. Međutim, kada Biblija kaže, “Ne ubij” (Druga Mojsijeva 20:13), reč ubij na Jevrejskom bukvalno znači “namerno, ubistvo druge osobe sa predumišljajem, zlonamerno.” Bog često zapoveda Izraelcima da idu u rat protiv drugih nacija (Prva Samuilova 15:3; Isus Navin 4:13). Bog je zapovedao da se izvrši smrtna kazna za brojna krivična dela (Druga Mojsijeva 21:12; 21:15; 22:19; Treća Mojsijeva 20:11). Tako da, Bog nije protiv ubijanja u svim okolnostima, već je protiv zlonamernog ubistva sa predumišljajem. Rat nikada nije nešto dobro, ali ponekad je neophodan. U svetu ispunjenom grešnim ljudima (Rimljanima 3:10-18), rat je neizbežan. Ponekad jedini način da se grešni ljudi spreče da počine još veće zlo je da se krene u rat protiv njih.

Rat je užasno nešto! Rat je uvek posledica greha (Rimljanima 3:10-18). U Starom zavetu, Bog je naredio Izraelcima: “Osveti sinove Izraelove na Madijancima” (Četvrta Mojsijeva 31:2). Vidi isto i Petu Mojsijevu 20:16-17: “A u gradovima ovih naroda, koje ti Gospod Bog tvoj daje u nasldstvo, ne ostavi u životu ni jedne duše žive. Nego ih zatri sasvim—Heteje, i Amoreje i Haneneje i Ferezeje, i Jeveje, i Jevuseje, kao što ti je zapovedio Gospod Bog tvoj.” Druga Mojsijeva 17:16 izjavljuje: “I reče: što se ruka beše podigla na presto Gospodnji, Gospod će ratovati na Amalika od kolena do kolena.” Isto Prva Samuilova 15:18, “Idi pobij grešne Amalike, i vojuj na njih dok ih ne istrebiš.” Tako da je očigledno da Bog nije protiv rata. Isus je uvek u savršenom skladu sa Ocem (Jovan 10:30), tako da ne možemo da koristimo argument da je rat bio Božija volja jedino u Starom zavetu. Bog se ne menja (Malahija 3:6; Jakov 1:17).

Isusov drugi dolazak je izvan svake mere pun nasilja. Otkrivenje 19:11-21 objavljuje: “I videh otvoreno nebo, i vidi, beo konj i koji sedi na njemu zove se Verni i Istiniti, i on sudi i ratuje po pravdi. Oči su mu vatreni plamen, a na glavi mu mnoge krune, sa napisanim imenom koje niko ne zna osim Njega. I beše obučen u haljinu natopljenu krvlju, i njegovo ime zove se Reč Božija. A nebeske vojske na belim konjima, obučene u belo, čisto platno, pratile su ga. I iz njegovih usta izađe oštar mač–da njim pobije mnogobošce. I on će im biti pastir sa gvozdenom palicom; i on će gaziti muljaru ljutog vina gneva Boga Svedržitelja. On ima na haljini i na svom bedru napisano ime: CAR CAREVA I GOSPODAR GOSPODARA. I videh jednog anđela gde stoji na suncu, i povika veoma glasno govoreći svim pticama koje lete posred neba: dođite i skupite se na veliku Božiju gozbu, da jedete mesa careva i mesa vojvoda i mesa silnih i mesa konja i onih koji na njima sede, i mesa svih slobodnjaka i robova i malih i velikih. I videh zver i careve zemaljske i njihove vojske skupljene da zarate s onim što sedi na konju i s njegovom vojskom. I zver bi uhvaćena i s njom lažni prorok koji je pred njom učinio čudne znake, kojma je doveo u zabludu one što primiše žig zveri i one što se klanjaju njenom liku; oboje behu živi bačeni u vatreno jezero koje gori od sumpora. Ostali pak behu pobijeni mačem koji izađe iz usta onoga što seđaše na konju, i sve ptice nasitiše se mesa njihova.

Bila bi greška da kažemo da Bog nikada ne podržava rat. Isus nije pacifista. U svetu punom zlih ljudi, rat je ponekad neizbežan da bi se sprečilo veće zlo. Da Hitler nije bio poražen u Drugom Svetskom Ratu, koliko miliona Jevreja bi još bilo pobijeno? Da se nije vodio Građanski Rat, koliko dugo bi još Afrikanci Američkog porekla patili kao robovi? Treba da se podsetimo da svoju veru treba da zasnivamo na Bibliji, a ne svojim emocijama (Druga Timoteju 3:16-17).

Knjiga Propovednika 3:8 objavljuje: “Ima… vreme kad se ljubi i vreme kad se mrzi: vreme ratu i vreme miru. U svetu ispunjenom grehom, mržnjom i zlom,(Rimljanima 3:10-18), rat je neizbežan. Neki ratovi su “pravedniji” od drugih, ali su svi ratovi posledica greha. Hrišćani ne treba da žele rat, ali ne treba da se suprotstavljaju vlastima kojima je Bog dao autoritet nad njima (Rimljanima 13:1-4; Prva Petrova 2:17). Najvažnija stvar koju možemo da učinimo tokom rata je da pokažemo Božiju mudrost našim vođama, da se molimo za sigurnost naše vojske, da se molimo za brzo rešavanje konflikta i da se molimo za minimalne posledice – sa obe strane konflikta (Filipljanima 4:6-7).

Šta Kur’an kaže o ratu?

Povijest pokazuje da su se društveni konflikti javljali u svim razdobljima i u specifičnim oblicima. U ranoj plemenskoj fazi čitava zajednica sudjeluje u sukobima, a u klasnom se društvu formira posebna naoružana sila, vojska, sa specijalnim naoružanjem, koja novim tehnologijama uništava ne samo bojišta, već i naselja s civilnim stanovništvom, najčešće kroz osvajačke pohode i pokoravanjem, a često i uništenjem protivnika radi osvajanja njegova teritorija i porobljavanja pučanstva. Urođena težnja čovjeka za vlašću, koja je po F. Nietzscheu temeljni uzrok većine ratova, bila je suzbijana jedino Božjim objavama, koje je, prema Kur’ anu, svakom narodu u opasnosti nestanka, kao i civilizacijama, upućivao iz svoje milosti Svemogući Stvoritelj; katkada je ona uspjela ublažiti ili zaustaviti sukobe, ovisno o tome je li upućeni poslanik prihvaćen ili ne. Koja je uloga islama kao posljednje Božje objave i kakav je njegov stav prema ratu, nastoji sažeto prikazati ovaj referat.

Budući da su ranije objave upućivane određenom vremenu i prostoru na kojem je prijetila propast nekog naroda ili civilizacije, Kur’an kao posljednja objava početkom 7. stoljeća dolazi u vrijeme kada je ljudski rod napredovao stečenim iskustvom, razvojem znanja i boljim komunikacijama među kontinentima, tako da mu poslanici neće više biti potrebni, jer bi ga razum i povijesna pouka trebali usmjeravati na mir i dobrobit, ne samo njegovu, već i ostalih zajednica.
Zbog toga je islam – za razliku od ranijih religija, koje su bile pretežno spiritualne – dao temeljne smjernice ljudskom rodu do Sudnjeg dana, ne samo za religijsko-etička, već i politička, socijalna, gospodarska i ostala područja života, da se izbjegnu sukobi i uništavanja, a čovječanstvo usmjerava moralnom napretku pojedinca i sve kvalitenijem suživotu zajednice. U tom smjeru Kur’an na svakoj stranici ističe kao suštinsku opću uputu čovjeku i društvu: Bog postoji, On je Jedini Gospodar, Stvoritelj i Zakonodavac koji nas vodi, kao nesavršena bića, prevladavanju naših slabosti i napretku. Povijest potvrđuje da su dugo trajale, na opću dobrobit, samo civilizacije u kojim se Bog poštuje, a kada je u ljudima nestajalo vjere, oni su morali mjesto nje uzimati razne idole jer su bili preslabi da sami opstanu. Dovodilo je to do obožavanja od kipova do ljudi (faraona, Hitlera, Staljina i dr.) koji bi pomračili etička pravila i veoma često naglo vodili svoje suvremenike u propast. Komunizam je opstao samo 70 godina, a nacizam još kraće. Zbog toga je potvrđen napis na grobu meksičkoga cara da zemlja nije ništa drugo do velika grobnica minulih civilizacija, zajedno s njihovim vođama koji su mislili da su vječni, a sada su samo prah.

Islam uvrštava nepravedni rat u najteže grijehe zbog nesagledivih posljedica. Kur’an kaže da ako netko ubije drugog čovjeka, kao da je pobio čitav svijet jer je jedna božanska duša u svima. U toj svetoj knjizi također se navodi:
“Zbog onoga što ljudi rade pojavio se nered na zemlji, na kopnu, i na moru, a kazna ih stiže ne bi li se popravili (Errum-41). U drugom ajetu Kur’an upućuje i na osnovni uzrok ratova: “A zar je itko gore zalutao od onoga koji svoju strast slijedi, a ne Božju uputu?” (EI-Kasas-50).”Jer nevjernici ne vide ništa osim ovoga svijeta, ali ih zbog toga očekuje vječna kazna na drugom svijetu” (Junus-7,8). Prema islamu: “Bog je stvorio sva živa bića i vodi ih punom razvoju, određujući im putove i ciljeve” (EI-Eala-1-3). Na drugom mjestu Kur’an poziva ljude svih vjera: “Pomažite se međusobno u dobru i pobožnosti, a ne u grijehu i neprijateljstvu” (Maide, 2). “Svakoga koji red na zemlji remeti a ljude uništava čeka bolna kazna” (Ešura, 42).

Jedno od Božjih imena u Kur’anu je “selam”, što znači “mir”, a pokoravanje Njemu naziv je i same vjere “islam”, iz čega proizlazi da je mir suština opstanka. Allah je, po Kur’anu, stvorio živa bića od muškarca i žene da se u razvoju nadopunjavaju, a narode i plemena da se u dobru natječu. Nažalost, kroz cijelu povijest oni svoju ograničenu slobodnu volju i razum, kojim je samo čovjek obdaren, podvrgavaju strastima i tako uzrokuju sve strašnije ratove.
Pozivajući kršćane i židove, kao monoteističke religije, Muhammed a.s. je predlagao dijalog na tri zajedničke Božje zapovijedi koje se ponavljaju u svim objavama: vjera u Jednoga Boga i Apsolutnog Gospodara makro i mikrokozmosa, sigurnost da će svi odgovarati na Sudnjem danu za svoja djela i etički cilj usavršavanja čovjeka pomoću vjere, kao najmoćnijeg sredstva. Skoro na svim mjestima u Kur’anu, kada poziva ljude da vjeruju u Njega, Bog odmah ističe i poziv na dobra djela. Bez njih se apstraktna religija ne prima, uključiv i molitvu. A mir je temeljni dio etike, u kome se jedino očituje mogućnost ikakva međuživota.

Čak i kod napada, islam naređuje – nastojati dobrim uzvratiti. Kur’an traži od muslimana da i na zlo odgovore dobrim, sve dok postoji nada pokajanja napadača. Kur’an naređuje muslimanima: “Postupajte mudro i na lijep način i na Božjem putu borite se najboljim sredstvima” (An-Nahl-126). Temeljno mjerilo za ljude je njihova moralna ličnost, a ne nacije, rasa, položaj, imetak i sl. Kur’an veli: “Inne ekeme- kum indellahi etkakjum” (”Najbolji je od vas kod Boga tko je najplemenitiji”). Neizmjerna je zasluga islama da je od početka uspostavio toleranciju i zabranio svaki oblik prisile radi promjene vjere. Kur’an veli: ”Nema prisile u vjeri. Pravi put se jasno razlikuje od zablude…” (Bekare, 256). Katkad su pojedini vladari, koji su sebe nazivali muslimanima, ponukani lošim primjerima protivnika, prelazili granice sveopće islamske tolerancije, ali je to daleko češće bilo kod onih koji su pod raznim izgovorima prouzročili kolonizaciju i brojnih muslimanskih naroda, od koje su se oni u prošlom i ovom stoljeću uspjeli osloboditi.

Među najraširenije insinuacije i klevete svjetskih religija spada veoma raširena fama, posebno na Zapadu, da se islam širio svetim ratom – džihadom – i da svaki otpor ili novi pokret ima pečat fundamentalizma. Nažalost, tu su objedu povjesničara prihvatili i neki teolozi, bez dubljeg uvida u suštinu. U opsežnom projektu Islamske znanstvene akademije (IWA) u Kölnu, u kojoj djeluje više istaknutih znanstvenika raznih vjerozakona, utvrđeno je da i školski udžbenici dvadesetak najrazvijenijih europskih zemalja sadrže srednjevjekovne neistine, a među njima naročito onu o fundamentalizmu i fanatizmu. I brojna istraživanja Islamskog instituta za manjine (Džida i London) evidentirala su ta shvaćanja i u Europi i u Americi, uz niz njihovih povoljnih demokratskih dostignuća. Ako je fundamentalizam povratak izvorima religije, zašto nitko ne osudi takve pokrete npr. u Latinskoj Americi, koji se žele vratiti izvornoj Bibliji? Džihad se kao pojam u Kur’anu uglavnom rabi kao poziv muslimanima na čvrsto vjerovanje, moralno ponašanje, solidarnost s ugroženima i sl., dok je izraz za rat “kital”. Muhammed a.s. je često iza bitke isticao: “Vraćamo se iz malog – velikom džihadu!”  “Kojem”, pitali su muslimani, a on je odgovorio: “Iz rata za obranu vjere u borbu protiv svojih strasti!”

U prvom pisanom ustavu u povijesti, Muhammed a.s. je u Medini (622.) kao temeljni dokument izradio proklamaciju, iz koje su se kasnije u prvoj islamskoj državi donosili zakoni i programi. Zaštita čovjeka kao najviše vrijednosti stavljena je u začelje, a zatim poseban tretman drugih vjera u razvoju te države, napose židova i kršćana, koje se naziva “ehlul kitab”, tj. nosioci Božje objave (Tore i Evanđelja). Mnogo prije Dunana, osnivača Crvenog križa i ženevskih konvencija, islam je uveo veoma stroga pravila za ponašanje u ratu, štiteći djecu, žene, bolesne, stare, ranjene, a napose hramove, redovnike i zarobljenike, koje je Muhammed a.s. već nakon prvih ratova razmjenjivao bez naknade, a odmah oslobađao one koji bi naučili pisati 10 muslimana (ako su bili školovani).
Također su štićeni usjevi, drveće, nastanjene kuće i sva druga ljudska dobra. Prekršitelji su najstrože kažnjavanji. Česti su slučajevi da su muslimani zarobljenicima davali hranu, a sami s čeljadi gladovali. U žestokom 3. križarskom ratu kod zidina Jeruzalema bio je teško ranjen vođa križara Richard Lavljeg Srca. Kad je za to doznao muslimanski vođa Salahudin Ejubija, šalje mu svog dvorskog liječnika s lijekovima, koji ga spašava, usred bitke.

Najviše ratova vode muslimani u obrani vjere, života obitelji, zemlje i časti, kao najviših ljudskih vrijednosti, ali unaprijed citiranim ograničenjima prema agresorima. U najvećem poglavlju Kur’an, među ostalim, naređuje:
“Borite se na Božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas. Ali nikad ne prelazite granice… Ako se oni ustegnu od borbe, i vi se povucite. Allah prašta jer je milostiv” (El-Bekare, 190- 195). Na drugom mjestu Allah naređuje: “Dopuštena je borba onima koji budu napadnuti ili im je učinjeno nasilje, jer je Allah moćan da vam pomogne, kao i onima kojima je učinjeno nasilje ili su protjerani iz svojih domova samo zato što govore: “Naš je Bog Allah … ” (El-Hadž 39-40). Ni u jednoj rečenici (ajetu) Kur’an ne dopušta rat da bi se vjera širila, već da se obrani.

Nažalost, u općoj kataklizmi zamjenuje se demokracija etnokracijom, rađanjem novog vala nacizma, rasizma, nacionalizma i sličnih pokreta koji nas vraćaju davnom plemenskom uređenju, umjesto priznanja jednakosti svakom ljudskom biću, jer nas je Bog s istom dušom stvorio. Na desetak žarišta u svijetu, od Indije do Somalije, muslimani se brane od uništenja. Materijalizirano zapadno potrošačko društvo bogatog sjevera, koje je kolonijalizam nastojalo zamijeniti ekonomskom eksploatacijom nerazvijenog juga, napose Azije i Afrike, kako je predviđao indijski mislilac R. Tagore u poznatom djelu o nacionalizmu, nosi najveću krivnju i za nezapamćeni genocid od strane velikosrpske ideologije, pomognute Istočnom crkvom. U ime humanosti štiti se agresor, a žrtvi zabranjue obrana! Nažalost, i velike svjetske religije i njihove asocijacije pokrivaju se samo deklarativnim pozivima, ali nijedna nema snage osuditi uzročnike genocida kod vlastitih vjernika i zatražiti njihovo kajanje, a kažnjavanje krivaca. Ta pasivnost osvetit će se i Zapadu i svim tzv. pacifističkim pokretima, kao što se ponovilo i s Hitlerom, koga se tetošilo i pravdalo dok je gazio male europske zemlje, ali je uništenje stiglo i do Pariza i Londona.

Zaključno: sve religijske skupine, od nacionalnih do međunarodnih, u ovom odsudnom času, kada nastavak rata i oštra zima prijete novim žrtvama. Najdjelotvornije mogu pomoći ako otvoreno i jasno, – kako ih Svemogući Stovitelj poziva u svim svetim knjigama – ukažu na uzročnike i pokretače genocida u svojim zemljama, zatraživši ne samo osudu, već i njihovo otvoreno kajanje, povratak okupiranih teritorija da bi se narod koji je stoljećima živio zajedno mogao vratiti na svoja ognjišta, gdje im u obnovi života i Zapad i Istok moraju daleko više pomoći, jer drugog puta nam nema.

http://www.novihorizonti.ba/islam-o-ratu/https://www.gotquestions.org/Srpski/rat-Bibliji.html