Ramazanska priča iz BiH: HASIB I NIHADA IFTARILI KOD DOMJANA, JASNE I PERE. (FOTO)
Ovu fotografiju uoči Bajrama šalje s Vlasinja, kod Jajca, Hasib Šahman Has. Kratak opis: “Moja supruga Nihada i ja na iftaru kod Domjana i Jasne Cote u Liskovici.”
Tekst preuzet sa sajta ihalilovic.com
Ovo je još jedan dragulj u kruni dostluka muslimana Vlasinja i katolika Liskovice. Korjeni uzajamnog poštivanja, ispomaganja u nevolji, veselju u dobru, duboko su ukorijenjeni u davnim, pradavnim vremenima.
Jedan narod, dvije vjere.
Odlikuje ih istinska pobožnost koju primjenjuju u svakodnevnom životu živeći u ljubavi s Bogom, komšîjama, prirodom..
Poznajem ih iz vremena kada sam učiteljevao u Gornjoj i Donjoj Liskovici, prije više od pola stoljeća. Bio sam često za sofrom u Liskovici; domaćin bi rekao kada sjedni jesti:
“Učo, ovo nije na masti!”
Rado sam odlazio u pohode kolegama i kolegicama koji su učili djecu u vlasinjskoj školi Dervišu, Dušanu, Fikreti, Katarini.
Upoznao sam vlasinjsku djecu na zajedničkim školskim izletima sa liskovačkom djecom, koje smo organizirali na livadi u Vlasinjskoj Glavici, s jeseni i u proljeće. Djeca bi se igrala i družila po vas dan kao da su iz jedne kuće, iz istog sela, iste škole. Nikad čuti psovku, ružnu riječ. Samo bi se u neka doba, nakon odigranih utakmica loptom, natpjevavali jedni s drugima.
Tako i stariji, ko braća.
Sa Liskovčanima u Vlasinju, davno, prije rata
U krvi i Vlasinjaca i Liskovčana je humanost prema ljudima, poštivanje komšije ma ko da je, domaćinski odnos prema zemlji i onom što ona daje, škrtoj u krševitom Vlasinju, podatnijom u župnijoj Liskovici. Ovdje je uvijek mio gost i drag dost, ko god s dobrim dolazio.
Prvi put sam u Vlasinje izišao s poštarom Stojanom Tešanovićem koji je četvrtkom donosio pisma. Ono što je bilo za Liskovicu, podijelio bi školskoj djeci, a oni bi raznosili po selu u više od pola sahata od škole udaljenim zaseocima,
U Vlasinju kuće su zbijene po mahalama, u Liskovici razbacane s brda na brdo; pred dolazak poštara u Vlasinje, na zaravni kao na nekom trgu u sred sela okupljali bi se haman svi mještani kojima je pismonoša dijelio pisma i donosio nešto socijalne pomoći. Malo im je ustvari imao ko i pisati, vlast ih davno zaboravila. Gotovo da nisu imali nikoga od svojih u svijetu, niti zaposlenog u obližnjem Varcaru. Uzdaj se u se i svoje kljuse. Uzdaj se u komšiju u dobru i zlu.
Vlasinjce pamtim kao siromašne, ali kao vesele i drage ljude. U jesen i zimu, kada je najveći zahmet položiti blagu i napojiti ga, Vlasinjci sijele uz petrolejske lampe, djeca kupe u trepavice priče starijih dok u šparetu veselo pucka grabovina. Rakijski kazan hoda od zaseoka do saseoka, uz “veseli stroj” vesele se i šale, pjevaju zajedno i Vlasinjci i Liskovčani. Iz svake mahale vlasinjske do uha ti dopire pjesma mladeži iz svih zaselaka, baterije šaraju zaseocima do pred zoru, ašikuje se…
Na sred sela kolo igra uz šarigiju Huse Šahmana koji je i mujezin u malehnoj džamiji.
U kolu cure ko nagorske vile.
Vole pobosti bikove s bakovima iz Šehovaca, Kovačice…
O bajramima, pirovima i veseljima, zastru i avlije ćilimima. Brzi su “trkoči” na dvije sohe, skaču u dalj, bacaju teški kamen s ramena. Dobri su lovci, nadaleko čuveni. Gledao sam kad u prtini duboka snijega uhvatiše rukama zeca. Love po Vlasinjskoj glavici, gusta je šuma visoko nad Vrbasom, lahko je i Vlasinjcima zabasati…
Ponedjeljkom su odlazili na pazar u Varcar dva sahata hoda gdje su više kupovali nego prodavali.
Iz tog vakta sam upamtio zimsku sliku koja na svoj način govori o uzajamnom ispomaganju Vlasinjaca i Liskovčana.
Džahkad u Vlasinjca ponestane sijena, a zima se otegla. Kao danas, vidim jednog kako na konju, po duboku snijegu silazi u Liskovicu do svog prijatelja katolika. Vraća se u Vlasinje tovarom sijena na konju, blago mu neće lipsati. Sijeno neće plaćati, on i njegova čeljad će doći svom prijatelju u Liskovicu među kopače kukuruza, pomoći u žetvi pšenice, ili će se razmahati kosom po livadi, pa da se sadjene prije nevremena.
Vlasinjci su dobri majstori zidari, podizali svoje, mnogu su kuću i u Liskovici izgradili.
Pred zadnji rat u Bosni, i Liskovica i Vlasinje, mjesta su gdje se lijepo i u rahatluku živjelo.
Nove škole, asfaltiran put, struja u svakoj kući, prodavaonice. Traktori, kosilice, auti. Sve sam to bilježio kao novinar TV Sarajevo. Veselili smo se zajedno i radovali ljepšem životu. Mnogi je Vlasinjac već zaradio fine novce u Austriji i Švicarskoj, Liskovčani su savijali pare na poslovima u Libiji, po Hrvatskoj, Austriji. Vlasinjci su podigli lijepu džamiju na sred sela. Selo je dobilo urbani izgled.
Muju Praćalića sreo sam kratko nakon te ničim izazvane tragedije, na Bešpelju u izbjeglištvu. Nekad bogat Vlasinjac stigao je samo kaput ogrnuti i u hići obazrijeti se jednom-dvaput na selo koje je nestajalo u plamenu. Planu, jedna, planu druga kuća…
“Prije bih svoju kuću zapalio, nego tuđu, reći će mi u kameru.”
Znaju i Vlasinjci i Liskovičani kako im je bilo u izbjeglištvu.
Vlasinjci su se zarekli vratiti u svoje selo, kad tad.
Vratili su se, obnovili selo, podigli džamiju s dva minareta. Došao i Muftija, drago mu, al nisu po volji bodnje bikova.
Vlasinjci mu kratko rekli:
“Mi volimo naše običaje. Zato smo se i vratili da bi uživali u njima!”
Na to, Muftija samo nemoćno sleže ramenima i zašuti.
U žedno mjesto stigla i voda sa izvora, pumpom izbačena odozdo iz Bareva, prokopan put prema Jajcu, proradila osmogodišnja škola, a mladež se školuje u srednjim školama u Jajcu…
Selo i nije više selo, sada liči na gradić iznikao iz pepela.
U obnovi džamije pomogli su im i katolici iz Liskovice. Vlasinjci vraćaju zajam – svojim prilozima pomažu u obnavljaju spaljene Katoličke crkve. U Liskovici je obnovljeno nešto kuća, ponajviše uz pomoć Vlade Hrvatske, stigla i struja. U velikom broju dolaze na mise koje se o Svetom Iliji i Svetoj Ani održavaju po ovdašnjim grobljima. Tada posjećuju i svoje vlasinjske prijatelje.
I Vlasinjci i Liskovičani se hvale međusobnim prijateljstvom i razumijevanjem koje svakodnevno svojim djelima potvrđuju, obnavljaju, grade nova. To je za njih prirodno, jer je ljudski, a oni su ljudi, ljudine, to djelom potvrđuju.
Iako se mnogi nisu vratili na svoja imanja u Liskovici, ona nisu zapuštena i zakorovljena. Ako i prodaju, prodaju zemlju samo Vlasinjcima, ili im je daju na obradu. Posjećuju se međusobno. Kada sam prošle godine bio u posjeti Hasibu Šahmanu Hasu, zatekao sam kod njega na eglenu i večeri njegove prijatelje katolike, obitelj iz Liskovice. Zajedno smo se prisjetili dragih ljudi i nekih zajedničkih zgoda i radosti.
Obveselio mi se i Hasov otac Huso:
“Volim što si mi došo! Ko da si mi zdravlje donio!”
Has šalje fotografiju sa iftara kojeg su mu sinoć, predzadnje ramazanske večeri, priredili njegovi prijatelji Domjan i Jasna Cota. Prethodnog akšama Has i njegova Nihada su iftarili za sofrom Pere Brtana. Njemu je Has sa svojim sinom Mujom i bratom Munibom gradio kuću. Kada je prošlog ljeta ista ekipa majstora radila kod mene u Jezeru, Pero je došao jedan dan da bi pomogao i stručnim savjetom i svojim rukama. Kao građevinski poslovođa proveo je svoj radni vijek u jednoj velikoj austrijskoj firmi. Na mome gradilištu se kasnije pojavio darivajući majstorima gajbu Coca-Cole.
“Ove poslove što radi Hasova građevinska ekipa ne bi uradile ni stotine radnika u Austriji,” hvali Pero Hasovu malu, ali vrijednu i složnu ekipu.
Tako protječu ramazanski dani, prijatelji iz Liskovice, katolici, pozivaju na iftar svoje prijatelje iz Vlasinja ponosni jedni na druge, na obostranu ljudskost dokazanu kroz iskreno poštivanje i vjeru. Njihova vjera je po volji i Bogu i ljudima. Zadovoljni su i jedni i drugi, jer su se vratili na svoje, iftare i prijateljuju u iz temelja obnovljenim kućama. Mora da je i Dragi Bog zadovoljan njima.
Vjerujem kako ponekad spomenu i Aliju i Tuđmana, i Slobu i Radovana, Dodika, Dragana i Bakira.
Has je bio logoraš na Manjači, a nagazna mina mu je odbila stopalo nakon rata.
Ali, Vlasinjci i Liskovičani dijele žito i kukolj, znaju šta su dobri, a šta zli ljudi. Oni žive svoj, ljudski, potpuno paralelan i iskren život, bez svađa, inata i potvara.
Po političarima, teško bi bilo i Vlasinja i Liskovice, i ljudi i iftara, bajrama, uskrsa i božića, ne samo na ovom pedlju planinskom iznad Vrbasa i Crne rijeke.
Dobro je još jednom nadvladalo zlo u tradiciji katolika i muslimana, dobrih komšija i susjeda.
Kud ćeš ljepše, danas, a daj Bože – ne samo u Liskovici i Vlasinju!