Prije se govorilo: „Tko nije za vojsku, nije ni za curu“.

Informatičar Boris Beker je služio vojsku 1986. godine u Travniku u vrijeme kada je vojni rok skraćen sa 15 na 12 mjeseci.

Kaže, govorenje protiv vojske bilo je smatrano gotovo verbalnim deliktom. „Nije bilo dobro to reći naglas, ali neki su prijatelji odahnuli kada nisu prošli regrutaciju.“ No bilo je i onih koju su smatrali da je sramotno biti odbijen na regrutaciji, pogotovo u ruralnim krajevima. „To je bila potvrda odraslosti i muškosti, onoga što je njihova okolina od njih očekivala. Nesluženje vojske je bilo poput žiga sramote koji se nosi cijeli život. U gradu, među mojim dečkima, to nije bilo tako“, priča Beker za DW.

U tim su godinama brojne televizijske minute i novinski prilozi posvećeni „drugaricama“ u JNA, no naši se sugovornici nisu susreli s ročnicama. Žena je danas ipak nemjerljivo više u hrvatskim profesionalnim postrojbama. „To je tada bila ideja općenarodne obrane, ali je u isto vrijeme zemlja bila toliko patrijarhalna da je žena u vojsci bila nezamisliva i ismijavana“, kaže profesor. „Imam osjećaj da je u našim krajevima to bilo toliko nezamislivo da bi izazvalo potrese“, komentira Beker.