Prijatelj Sulejman mi je rekao: “Amare, znaš li ti kakvi su i šta su nama Srbi i Hrvati?” Odgovor je uslijedio brzo!

Sulejman (mi ga zovemo Suljo) je moj dugogodišnji prijatelj. Često vodimo razgovore o mnogim stvarima, pa i društveno-političkim.

Iako smo veliki prijatelji, naši pogledi se znaju nerijetko razići. To je valjda prirodno i normalno, barem ja tako mislim. U jednom smo momentu diskutovali o tome ko smo i šta smo jedni drugima na Balkanu, ali najprije u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji. Sulejman ne krije da ima predrasude prema Hrvatima i Srbima i da s njima sarađuje samo koliko mora (jer radi u jednom dućanu, pa mušterije često budu i Hrvati i Srbi) ali neka prijateljstva i ozbiljnije priče s njima izbjegava. Često puta sam mu govorio da bi možda trebao da razblaži svoj stav, da neki vid saradnje mora da postoji u ovoj državi, ali sva ta moja priča nije bila uspješna. Za njega su Srbi i Hrvati često “oni”, “njihovi”, vrlo rijetko ih i nacionalno kategoriše, ali u ovom razgovoru ih je nazvao Srbima i Hrvatima. Da budem krajnje iskren, najčešće ih naziva četnicima i ustašama. No, idemo redom. Razgovarali smo mi o stanju u Bosni i o tome kako mladi odlaze i kako nacionalizam izjeda društvo. Naravno, odmah je za to optužio Hrvate i Srbe i nazvao ih nacionalistima na šta sam mu ja odgovorio da se on prvi ponaša tako i iskazuje mržnju prema drugim i drugačijim. Skrenuo sam mu pažnju na to da krivicu za stanje u ovom društvu treba gledati na nivou bosanskohercegovačkog kolektiviteta (dakle sve nas koji živimo tu) i da niko od nas nije tolika cvjećka ali nismo ni zvjeri kakvim nacionalisti jedni druge gledaju. U jednom trenutku me je, onako, skoro podrugljivo i osuđujuće upitao: “Amare, znaš li ti kakvi su i šta su nama Srbi i Hrvati?”, aludirajući, naravno, na to da su nam oni krvni neprijatelji. Pokazao sam mu rukama da se smiri i dao sam mu odgovor za koji mislim da je krajnje objektivan. “Vidi, Suljo. Uz dužno poštovanje koje imam prema tebi, moraš da shvatiš da ti ne želiš da putuješ u okruženje. Ti si samo fokusiran na Bosnu, ali kroz Hrvatsku i Srbiju si samo usputno prolazio. Htio ti to ili ne, Srbi i Hrvati su nama najbliži. Tu, uz nas i pored nas. Da li se to nama sviđalo ili ne, to je fakat od kog ne možemo pobjeći. Imamo dvije opcije. Prva je da s njima budemo na bombu i nož, druga opcija je saradnja i neka doza uvažavanja. Ti ćeš sad da kažeš “oni nas neće uvažavati”, pa ne moraju, ako neće. Ali hajmo da napravimo tu neku razliku, pobogu! Hajmo da se takmičimo s njima ko je bolji. Ako oni nas neće poštovati, pa ne moraju, ali hajmo mi njih i da onda u jednom trenutku napravimo tu razliku. Ovako, mrze oni nas, mrzimo mi njih, pa šta da im prigovorimo ako isto radimo kao oni? Ali to o čemu ti pričaš je generalizacija, kojom sam se i sam ponio, kako bih ti približio šta hoću reći. Među njima ima loših ljudi, to nije sporno, ali je mnogo više dobrih ljudi. Da si putovao kao što nisi, vidio bi i doživio neke stvari koje nisi. Da si bio u Novom Sadu, vidio bi kakva su tamo gospoda. Oni tamo nas vole i ne samo nas, generalno cijene ljude dobre volje. Da, lično sam se uvjerio. Novosađani su ti laganica. Raja. Opušteni ljudi, u velikom broju operisani od predrasuda. U Beogradu bi ti svaki normalan Beograđanin posvetio svoje vrijeme (ako je u mogućnosti) i pomogao da se snađeš u gradu jer je grad oooogroman. Da si se našao u Šumadiji, u nečijoj kući kao gost, ljudi bi ti ponudili ručak, da se osvježiš, čak i prenoćište, ako ti je potrebno. Znaš kakve rakije Šumadinci prave? Jarrraaaane! Gdje idemo na more? Pa u Hrvatsku, uglavnom. Jesi kad čuo da je neki Bosanac pretučen u Makarskoj ili negdje na hrvatskom primorju? Da si bio u Zagrebu, izmamio bi im osmijeh na lice. Vole nas i oni, vjeruj. Da si se recimo našao u Slavoniji, nekom domaćinskom, slavonskom selu, znaš kako bi te ljudi ispoštovali, da ti zatreba pomoć? Uostalom, pitaj Fejzu kamiondžiju, Meriminog. Znaš i sam da ide s kamionom kroz cijeli region, susreće se sa svakakvim ljudima i neka ti potvrdi.” I pored moje priče, Suljo je i dalje ostao skeptičan. Težak je čojk, znam to, ali nekad zaista ima neke ekstremne stavove, pa se takvih tema i ne dotičemo često. Sve u svemu, pobornik sam priče da treba živjeti slobodno, kao što Balašević reče u svojoj pjesmi. Ne treba sad na silu stupati s nekim u prijateljske odnose, ali isto tako ne treba bježati od sudbine i prilike za sprijateljiti se s divnim ljudima iz reda srpskog ili hrvatskog ili bilo kog drugog naroda. Valja nam jednog dana kod Uzvišenog pred Njegovo lice stati, pitaće nas kakvi smo bili ljudi, šta ćemo odgovoriti?