Patolog, Z. Stanković: “U ratu, 1991. god sam spasio dvojicu Hrvata i pomogao da se ilegalno vrate u Hrvatsku. Najviše mi je bilo žao djece, na ratištima!” (VIDEO)
Patolog i bivši ministar zdravlja i odbrane Republike Srbije Zoran Stanković preminuo je 05.10.2021. od posljedica korona virusa. Stanković je preminuo u Vojno-medicinskom centru (VMC) na Karaburmi, gdje je bio hospitalizovan dve nedjelje. Tokom ratova devedesetih, obdukovao je više hiljada tijela žrtava svih nacionalnosti širom SFRJ, a najteže su mu padala stradanja djece.
Ostao je upamćen kao veliki profesionalac, nepristrasan i objektivan zbog čega su ga više puta hvalile i njegove kolege iz Sarajeva i Zagreba. Zoran nikada žrtve nije dijelio po nacionalnosti i oštro se protivio takvim podjelama i manipulacijama.
Među najbolnijim uspomenama iz perioda rata Zoran Stanković je naveo sam početak ratnih sukoba 1991-e godine i Vukovar. Krajem 1991. godine je kao major na vukovarskom ratištu radio obdukcije u razorenom gradu, gdje je ostao godinu dana.
Gostujući u emisiji “Istorija Srba iz prvog lica” Zoran se 2016. godine prisjetio poratnih dana u Vukovaru i događaja s krajem novembra i tokom decembra 1991. godine. Tada su borbe završene a on je sa svojim timom došao u Vukovar kako bi radili obdukcije svih žrtava. Tada je spasao dvojicu starijih Hrvata koji su bili prisilno mobilisani od srpskih formacija da sakupljaju leševe vojnika i civila poginulih tokom višemjesečne borbe. Zoran je rekao:
– Kada setim tih slučajeva, podilazi me jeza od svega što smo tamo doživeli i od saznanja do kojih smo tamo došli. Mi smo imali ljude koji su radili sa nama. Bili su Hrvati. Bili su privedeni da nose leševe a među njima su bila i dva starca koji su bili stariji od mog oca. Saznavši tu situaciju kakva je bila i realnost situacije na terenu, ja sam tim ljudima rekao: “Ja vama ne mogu ništa drugo pomoći osim da vas uzmem u ekipu, da nama kuvate čaj, da sedite u toploj prostoriji a mi ćemo vas zaštititi od nošenja leševa. I tako je bilo. Kad smo završili tu prvu aktivnost, oni su tražili da ih prebacimo za Hrvatsku. Jedan je imao pasoš i onda se preko Subotice vratio u Hrvatsku. Drugi je negde uoči Nove Godine došao na VMA, s obzirom da je imao sestru u jednom od sela u okolini Avale. Tražio je od mene da ga na ilegalan način prebacim za Hrvatsku. Njegov jedan sin je poginuo kao pripadnik Zbora Narodne Garde a drugi je bio živ, bio je u ratu. Mi smo tog starca preko veza koje smo imali u Bosni i Hercegovini prebacili za Hrvatsku na bezbedno, i ne znam više šta je sa njim bilo kasnije.
Zoran je uvijek pozivao na poštovanje svih žrtava a najbolji primjer dokazuje i situacija kada je grupa američkih novinara došla u Vukovar. Oni su tada pitali Zorana, da li tokom obdukcije bilježi i nacionalnu pripadnost poginulih što je njega posebno razljutilo. On je tada istakao da žrtve ne dijeli po nacionalnosti i da svoj posao obavlja profesionalno. Tada je rekao: “Takvu rubriku u ovoj listi nemamo. Znate ovdje je često ime Branko Kovačević, imamo među poginulima i Srbe i Hrvate sa tim imenom.“
U svojim sjećanjima iz Vukovara, Zoran je posebno isticao stradanja djece koja su za njega bila najbolnija stvar. U svojim govorima uvijek je spominjao i djecu srpske i djecu hrvatske nacionalnosti koje je, nažalost, imao priliku da obdukuje. Tako se uvijek prisjećao srpske porodice Čečavac i hrvatske porodice Aleksander koje su stradale u Vukovaru zbog svoje nacionalne pripadnosti. Porodicu Čečavac – oca Miroslava, majku Slađanu i njihovo dijete Gorana od samo godinu dana, zajedno sa još petnaest civila ubili su pripadnici hrvatske vojske, Zbora Narodne Garde, 16.11.1991. u njihovoj kući u Borovom Naselju. Tada je ubijeno petnaest civila, od čega četvoro djece.
Hrvatska porodica Aleksander – otac Emil, majka Vlasta i njihov dvogodišnji sin Matej poginula je samo dan ranije 15.11.1991. ali na drugom kraju grada Vukovara, i to od topničke granate JNA u Vukovaru. Sva ta tijela su zajedno dopremljena a nakon obdukcije i pristojno sahranjena na lokalnom groblju.
– Mi smo u Vukovaru pronašli tela petoro dece. Naš dogovor je bio da tu decu sklonimo s obzirom da smo u jednom trenutku u ciglani u Vukovaru imali preko hiljadu leševa…imali smo napade uličnih pasa lutalica koji su skrnavili i pokušavali da skrnave te leševe. Mi smo odlučili da to petoro dece stavimo u poseban šator. Mi smo tu decu stavili u taj šator, i svako veče kad smo odlazili smo ih pokrivali tim čaršavima u nadi da će neko doći i preuzeti njihova tela. Svo vreme dok smo mi to radili iščekivali smo pojavu njihovih roditelja i najbližih ali oni nisu došli. Gledam ja tela tih dečaka i pitam se kakvi su to roditelji koji su pobegli, a ostavili svoju decu. Veoma težak trenutak je bio kada sam saznao da su roditelji ipak bili tu. Ali, mrtvi… I onda smo ih sahranili, odvojeno. Mi smo njih sahranili na bugarskom groblju.
Porodice i srpskih i hrvatskih žrtava više puta su se javno zahvalile Zoranu Stankoviću i njegovom timu na tome što su objektivno i nepristrasno obavljali svoj posao u Vukovaru. I vukovarske vlasti su nakon mirne reintegracije 1999. pohvalile rad tima patologa na čelu sa dr Stankovićem.
Zoran je poslao poruku svim dobronamjernim ljudima Srbima, Bošnjacima i Hrvatima: “Klonite se nasilja! Ne morate da se volite, ali poštujte jedni druge zato što ste ljudi! Proći će i ovo ludilo, a mi ostajemo ljudi, pa treba, ma koliko je sada teško, gledati u budućnost, jer nam nema druge, ako nećemo da skroz potonemo, a potom propadnemo “
VIDEO pogledajte klikom OVDJE.
Ukoliko želite, zapratite nas i na instagramu klikom na link ispod, značila bi nam puno vaša podrška. Hvala.
www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg
