Moj prvi prelazak granice iz Hrvatske u Srbiju. Što sam očekivala a što sam tamo doživjela?

“Desetljećima u Hrvatskoj vlada mišljenje kako odlazak u Srbiju podrazumijeva niz neprijatnosti, čak i nešto gore. Ja sam Matea a ovo je moja priča o mom prvom prelasku granice sa Srbijom 2023. godine. Mislim da je ovo jako važna tema jer mnogi danas imaju predrasude jedni o drugima. Nedavno sam boravila u Srbiji, u Novom Sadu, rezervirala preko airbnb vikend. Sjela na bus i otišla i to sama, pa kud puklo da puklo. Roditelji su bili zabrinuti, ali bila sam istrajna. Nisam imala namjeru moju ekipu moliti da netko pođe sa mnom jer znam da ne bi htjeli a ne želim da moje želje i namjere budu ograničavane zbog drugih. I zato sama – pravac Srbija. Htjela sam probiti tu nacionalnu barijeru koju su mi razni krugovi i okolica nametnuli kao nešto podrazumijevano. To je značilo da su svi Srbi četnici, da su jako loš i negostoljubiv narod i da samo čekaju da nekog iz Hrvatske vide pa da ga prekolju. Moram priznati da mi nije bilo svejedno, ali sam odlučila da odem i provjerim a ne da samo vjerujem što drugi kažu. Iskreno, nisam baš vjerovala da će me netko ubiti, ali jesam očekivala blage varnice i potencijalne neprijatnosti ako bi me netko skužio kao Hrvaticu. Također napominjem da sam najprije na forumima čitala iskustva drugih Hrvata o odlasku u Srbiju i sama sumirala predutiske. Pa da počnem redom. Na granici je bilo sve uredno. Nisam ništa neprijatno doživjela. Graničnici u Šidu su bili korektni, ljubazni, uredno pregledali putovnicu i nastavila sam dalje, put ka Srbiji. Došla sam u Novi Sad na kolodvor. Tu sam uzela taksi i pravac u centar. Taksista je također bio korektan. Čuo je po govoru da sam Hrvatica, ali ni sekunde nije napravio neku grimasu koja bi aludirala da sam nepoželjna. Došla sam u centar, uredno platila vožnju i stala ispred novosadske katedrale. Divila sam se toj građevini. Prošetala sam novosadaskom promenadom i imala sam štošta vidjeti. Odlučila sam popiti kavu, te sam sjela u jedan lokal Bistro, da odmorim. Konobar je bio jako ljubazan. Niti on nije napravio neku grimasu koja bi ukazala da sam nepoželjna u ovom gradu. Uredno sam platila i nastavila do apartmana. Stanodavka Radmila je žena srednjih godina i prema meni je tako uljudna i majčinski se ponijela, da ja doista moje impresije ne mogu do kraja opisati po pitanju nje. Obzirom da sam bila sama, rekla mi je da živi kat niže sa mužem (djeca su otišla svojim putevima) i da se ne ustručavam da zovem i za najmanju sitnicu. Pošto smo razmijenile brojeve u slučaju nekih nekorektnosti i slično, rekla mi je da joj ujutru javim na viber kad ustanem i da će skuvati kavu. Ujutru kad sam ustala, javila sam joj a ona je brže bolje skuvala kavu i rekla da dođem. Kada sam stigla, kava me je čekala, sipala je prvo meni, pa mužu i sebi. I tako, pričam joj kako sam prvi put u Srbiji i kako sam imala strah ali sam odlučila doći i da taj strah ili potvrdim ili demantiram. Ona se nasmijala, ustala i zagrlila me, onako toplo, ljudski i rekla da nemam razloga za brigu i da su Novosađani ljudi koji nemaju predrasude prema bilo kome a naročito ne prema narodu koji živi u okolici ali i u Novom Sadu. Rekla mi je da ima dobar broj Hrvata u Vojvodini i da su to sve, kako je rekla, “naši”. Njen muž je također bio jako ljubazan ali se nije puno miješao u ženske razgovore, već je gledao glazbeni program na TV-u. Bila sam pozvana i na večeru. Čorba i sarma… Kako je to dobro prijalo nakon cjelodnevne šetnje. Ajmeeee, kako teta Radmila ono napravi, značiiii nema dalje. Iskrena da budem, jela sam umjereno, kao da nisam gladna a imala sam osjećaj da sam mogla pojesti 5 tanjura čorbe i 10 sarmi koliko je sve bilo ukusno. Tako da prvi dan sam razgledala grad, fotografirala a sutradan sam odvojila pola dana za Petrovaradinsku tvrđavu a drugu polovicu da obiđem u gradu još što nisam prvog dana. Nitko me ni u jednom trenutku nije odbio fotografirati pored željene znamenitosti, koga sam god upitala. Jedino mi je žao što nisam stigla posjetiti grob Đorđa Balaševića i položiti mu cvijeće, ali to ću drugi put.

Pa, da sumiram. Naravno, priča o negostoljubivosti Srba, priča o tome da će čim čuju nekog iz Hrvatske odmah prebiti ili ubiti – momentalno pada u vodu! To su takve bedastoće, ajmeee… Petak i subota su mi doista brzo proletjeli. Nažalost, nedjelja jutro je bila moj povratni dan u Zagreb a iz Zagreba onda doma. Nitko mi ništa ružno nije rekao. Nitko prevrnuo očima nije kada su čuli da pričam hrvatski. Naprotiv. Svi su se trudili da budu ljubazni, bez nepotrebnih grimasa. Zapravo, sve je bilo onako kako treba, domaćinski, odmjereno i ljubazno, onako kako treba da bude. Najteže mi je bilo rastati se od teta Rade. Toliko je plemenita žena i toliko puna neke ljubavi, da smo ostale u kontaktu i poručila sam joj da u meni ima prijateljicu zauvjek i da bih voljela da s vremena na vrijeme kontaktiramo. Naravno, zdušno je pristala. Na rastanku sam joj se zahvalila na svemu i kupila joj šećera, kave i veliku bombonjeru kao mali znak pažnje za ljubaznost koju mi je priredila. Novi Sade, vidimo se opet nekad. Sljedeći put dolazim u Beograd.”

Matea