“Moj je otac Bošnjak, majka Srpkinja. Jedna mi je ruka bosanska, druga srpska. Srce mi je pola srpsko a pola bosansko. Kako da odsiječem dio sebe?”
Na Balkanu postoji nezanemariv broj djece iz “mješovitih brakova”. Najviše je to posljedica iz vremena velike Jugoslavije ali i dan danas se dešavaju “mješoviti brakovi” u većim sredinama.
Foto: ilustracija
Jednu zanimljivu priču smo dobili od momka koji želi da ostane anoniman, kako kaže, zbog toga što ne želi javno eksponiranje sebe i svoje porodice.
“Zovem se Zlatan. Iz Brčkog sam. Otac mi je Bošnjak a majka Srpkinja. Kako ja da nađem pravu nacionalnu odrednicu a da budu svi sretni? Zapravo, najvažnije je da ja budem sretan ali mi je jako važno da i moji roditelji budu sretni i ponosni. Neko to vrlo lako odredi pa kud puklo da puklo, ali ja ne mogu. Meni je lako za državu, moja je država Bosna i Hercegovina jer je Brčko grad u kome sam odrastao i gdje živim, ali etničku pripadnost je teže da definišem. U Bosni se sve prožima kroz nacionalnu i vjersku pripadnost. Ako se ne opredijeliš tako, kao da si 13. prase, kopile, neuspjeli pobačaj… Nije rijedak slučaj da djeca iz takozvanih “mješovitih brakova” ne prispiju nigdje. Nerijetko sam u životu bio nazivan i četnikom i balijom. I s očeve i s majčine strane vas smatraju čudakom, potencijalnim neprijateljem i “nedovoljno našim”. Jesmo li definisali šta je “naš”? Da li je to čovjek koji je dobar, humanista, koji cijeni prave, ljudske vrijednosti ili je “naš” onaj ko se moli Bogu na isti način kao i mi i nacionalno se opredjeljuje isto kao mi a može biti (a i ne mora) ološ, pokvarenjak i neko ko bi, ako odstupiš od nacionalne i vjerske odrednice, proglasio te “izdajnikom”? Da li mi uopšte znamo šta su prave vrijednosti ili smo se izgubili u beznađu Balkana u kome lutamo kao tunelom u kome ne znamo kad je kraj a oko nas sve tama, hladnoća i odor. Jedna mi je ruka bosanska a druga srpska. Jedna mi je noga bosanska a druga srpska. Jedno mi je oko srpsko a drugo bosansko. Pola mi je srca srpsko a drugo bosansko. Bez samo jedne od te dvije polovine, moje srce ne bi funkcionisalo, stalo bi i više se nikad ne bi povratilo. Kako da odsiječem dio sebe? Kako da ne volim moju nenu i mog djeda, kako da ne volim moju baku i moga dedu? Kako da ne volim te ljude koji su me othranili, u krilu ljuljali i dali mi svoju ljubav? Kako da ih ne volim kada su me najviše oni učili i Božiću i Bajramu? Kako da ih ne volim kada su me oni naučili šta znači biti čovjek? Šta god da kažem, kako god da se opredijelim, ispašće nepošteno prema mojim roditeljima, iako su mi rekli da kako god da ja odlučim oni će poštovati, ali ja ih volim najviše na svijetu. Zato mi svaki put, kada moram negdje da upišem nacionalnu pripadnost, stoji ________/_________. Neka mi oproste svi ljudi, Bog, rodbina, prijatelji, kumovi, ali roditelje volim najviše na svijetu.