MEDIJI PREĆUTALI! Bošnjački i hrvatski veterani u Skelanima odali počast srpskim žrtvama! (FOTO)

Odigrao se jedan veoma važan događaj u mjestu Skelani kod Srebrenice koji dokazuje da je zajednički život ipak moguć i da pomirenje nema alternativu. Grupa ratnih veterana nekada zaraćenih vojski (AR RBiH, VRS, HVO) posjetili su ovo mjesto sa ciljem da zajedno odaju počast srpskim civilima koji na tom mjestu ubijeni 16. januara 1993. prilikom napada bošnjačke vojske na to mjesto i okolne zaseoke.

Mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju, sa sjedištima u Sarajevu i Beogradu, od 2008. godine organizuje posjete grupe ratnih veterana iz Srbije, Hrvatske i BiH mjestima stradanja civila i vojnika tokom posljednjeg rata, te zvaničnim komemoracijama stradalim koje organizuju lokalne i državne vlasti i udruženja žrtava.

Zapratite nas na instagramu klikom na link ispod, mnogo bi nam značilo i HVALA OD SRCA:

https://www.instagram.com/official.bih.srb.hr.cg/

Odlučili su da zajedno posjete Skelane i odaju poštu nevino stradalim. U napadu bošnjačke vojske – pripadnika Armije BiH na Skelane je ubijeno 65 mještana, među kojima su čak 50-oro bili civili, dok su petnaestoro bili borci VRS, branioci sela. Međutim, i ti borci su ubijeni u svojim kućama – van borbenih linija ili nakon zarobljavanja. U logoru je ubijeno još četvoro mještana Skelana.

Tekst pod nazivom “Komemoracija u Skelanima kod Srebrenice: Kad prestaje samoća tugovanja?”, objavljen na sajtu “Centra za nenasilnu akciju, koji je napisao Amer Delić prenosimo u celosti.

“Već niz godina smo u Centru za nenasilnu akciju (CNA) tragali za načinom kako bismo se sa grupom ratnih veterana iz regiona pridružili komemoraciji poginulim srpskim civilima i vojnicima u mjestu Skelani u opštini Srebrenica i zajedno odali počast žrtvama stradalim 16. januara 1993. godine. Na taj dan su u napadu jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) na područje Skelana i okolnih mjesta ubijena 34 civila, među kojima je bilo i djece i žena i nemoćnih starijih osoba, i 35 pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS). Prateći medijske izvještaje sa ove komemoracije i slušajući izjave članova porodica žrtava, jasno je bilo da se osjećaju povrijeđeno jer za taj zločin počinjen nad civilima niko nije odgovarao. “Svijet ne vidi naše muke, svijet vidi samo ono što se ovdje dešavalo u julu 1995. godine”, glasila je izjava jedne gospođe u televizijskom prilogu. Očito je da taj izostanak sudskog sankcionisanja doživljavaju kao veliku nepravdu i često napominju da se njihove žrtve smatraju manje vrijednim, kao i da je i domaće i međunarodno sudstvo pristrasno i da se odgovorni za zločine u punom kapacitetu procesuiraju samo ako dolaze iz struktura VRS ili srpskog političkog rukovodstva.
Važno je bilo da dođemo i da tim ljudima bar tog dana poručimo da nisu sami i da postoje ljudi, ratni veterani iste vojske čiji su pripadnici počinili zločin, ali koji taj zločin ne podržavaju i ne stoje iza njega, već ga osuđuju i žele priliku da izraze žal za izgubljenim životima.
Grupu su sačinjavali ratni veterani VRS i ratni vojni invalidi iz Šamca i Novog Grada, njih trojica, bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i bivši logoraš iz Mostara, dvojica ratnih veterana Vojske Jugoslavije iz Kruševca i bivši pripadnik jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova i ARBIH iz Jajca, te sedam aktivistica i aktivista CNA, uključujući i mene kao bivšeg pripadnika ARBiH. Ukupno nas je bilo četrnaest.
Mjesto Skelani imaju status mjesne zajednice, a kroz istoriju je u više navrata bilo i zasebna opština. Posljednji put u periodu 1992-2001. godine. Ovo je bitno napomenuti jer su na Centralnom spomen obilježju, izgrađenom uz kapiju mjesne crkve, ispisana imena poginulih sa područja opštine Skelani u periodu 1992-1995. Ukupno 305 stradalih osoba, civila i vojnika. Sama komemoracija je određena na dan najvećeg stradanja, ali pomen je i na sve srpske žrtve iz tog i okolnih mjesta u proteklom ratu.
Dolazak naše grupe na plato pred spomenikom bio je zapažen, i neki od prisutnih su nam izrazili dobrodošlicu. Uskoro smo se upoznali i sa drugima iz udruženja žrtava i logoraša iz ovog kraja. Nismo se osjećali ni usamljeno ni izolovano.
Pomen žrtvama započeo je tačno u 12 sati parastosom za stradale. Uz molitvu su zapaljene svijeće i sveštenik je iščitao imena svih žrtava. Bolan podsjetnik porodicama i prijateljima.
Po završetku vjerskog obreda, uz intoniranje himne Republike Srpske, započeo je drugi dio programa komemoracije. Djevojčica odjevena u narodnu nošnju pročitala je dirljivu priču majke o ubistvu njene dvoje djece u pokušaju bijega. Pucati u djecu, pomisliš, ko to može? Pogledaš u obližnje groblje i vidiš spomenike. Bio je i neko takav, pucao je.
Uslijedio je dio u kojem su se skupu obraćali političari. S njihove strane premalo su se mogle čuti riječi žalovanja i utjehe porodicama, a nije jasno izrečena ni želja da se ništa slično nikada ne ponovi. Govornicima je važno bilo istaknuti nepravdu koja se i dalje trpi od raznih neprijatelja i pozvati na jedinstvo naroda. Narod, vjera, teritorija, jedinstvo, vođe… očuvati po svaku cijenu. O cijeni koju su drugi platili da bi se to ostvarilo nije se govorilo. Teško je to i očekivati, da se spomene i tuđa nesreća. I koliko je u stvari ona tuđa? U ratu kakav je bio ubijale su se komšije, školski drugovi i radne kolege, ljudi sa kojima se služila vojska i igralo u sportskim klubovima. Na kraju se svelo na to da se ubija i sama ideja o bilo kakvom zajedništvu. Odlučilo se da se u samoći i tuguje. Takve su kod nas komemoracije, u većini slučajeva. Vlastite žrtve se koriste za skidanje odgovornosti za djela koja su počinjena protiv drugih. Kako spomenu jedan naš veteran:”Svi su ovi govori isti, samo promjeniš zaglavlje i možeš ga koristiti za bilo koga.”
Nakon govora, uz druge delegacije, i CNA Sarajevo-Beograd pozvan je od strane voditelja protokola da položi cvijeće. Hvala svima koji su nam to omogućili. Naše prisustvo je bilo ozvaničeno i to nam je jako važno, da prisutni čuju da su im došli i “oni drugi” da se tog dana solidarišu sa njima.
Voljni smo doći ponovo, i u većem broju. Potrebno je da se ide u Skelane, i za nas, i za političke predstavnike i za sve dobronamjerne. Jednako kao što je potrebno ići i na druga mjesta. Blizina Srebrenice, breme genocida, izostanak dijaloga i zapaljiva politička retorika, sve to značajno otežava temeljni, ljudski pristup stradanju ljudi na ovom području. S obje se strane traži priznavanje patnje i gubitka, ali nam hronično nedostaje način da jedni drugima priđemo. Svaki prelazak politički označene “prihvatljive” linije tumači se kao negacija stradanja onog drugog, osuđuje kao opravdavanje ratnih ciljeva i određuje kao pokušaj da se relativiziraju ratna događanja. Ništa od navedenog nije nam namjera.
U 2012. godini smo zajedno sa grupom ratnih veterana iz regije posjetili Memorijalni centar u Potočarima. Odali smo počast svim stradalim i izrazili žaljenje za gubitkom svakog ljudskog života u mjestu koje predstavlja najveću tragediju bošnjačkog naroda u posljednjem ratu. Međutim, potrebno je prenijeti poruku da se odnosom prema Srebrenici ne umanjuje potreba da se i žrtve drugih naroda žaluju i zauzmu važno mjesto u kulturi sjećanja u Bosni i Hercegovini i regiji. Važno je da ne upadnemo u zamku u kojoj ćemo neke žrtve označiti kao manje vrijedne, da mi određujemo ko jest ili nije “zaslužio” izgubiti glavu. Važno je da napustimo princip koji je i doveo do rata i ogromnih ljudskih gubitaka, onaj po kojemu postoje manje vrijedni ljudi i prihvatljivi ratni zločini. Važno je da se svim gubicima pristupi na jednak način.
Teško da se jaz između jednostranih narativa prošlosti u kojima samo sebe gledamo može prevazići bez ličnog kontakta, i otvaranja dijaloga o teškim temama i traženja razumijevanja nauštrb mržnji koja nas parališe već tri decenije.”

Tekst preuzet sa sajta “Centar za nenasilnu akciju”, jaunar, 2020.

http://mojabosnamoja.blogspot.com/2020/09/skelani-kod-srebrenice-bosnjacki.html