LJUBAV BEOGRAĐANKE ZORE I MOSTARCA OSMANA. Ljubav koja je pobijedila mržnju! (FOTO)

Kada dođete ispred Karađozbegove džamije u Mostaru, prekoputa džamije vidjećete jedan mali, u zelenilo obrasli harem u kome se ističe turbe od crvene cigle. To je turbe Osmana Đikića. Podignuto je 1936. godine prema projektu beogradskog arhitekta i istoričara umjetnosti Aleksandra Deroka.

Osman Đikić je bosanskohercegovački pjesnik, rođen 1879. godine u Mostaru. Kao bankarski službenik, radio je u Brčkom, gde je 1904. godine upoznao glumicu Zoru Topalović, koja je tu gostovala kao članica jedne pozorišne grupe iz Beograda.

Planula je velika ljubav između Osmana i Zore kojoj su se protivile obje sredine, i Osmanova mostarska, i Zorina beogradska. Saznavši za jedno mahalsko ogovaranja: “Đe će s Đaurkom, moja ti?”, Osman je iz protesta ali i iz ogromne ljubavi prema Zori, napisao pjesmu “Đaurko mila” kojom je i zaprosio Zorku.

Vjenčali su se 1905. godine u Beču.

Jedan drugi mostarski pjesnik, Aleksa Šantić, rekao je jedne prilike Osmanu:
“Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju.
Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem… “
(napomena: Aleksa Šantić nije uspio pobijediti otpor svoje porodice, kada je htio da oženi svoju veliku ljubav, Anku Tomlinović, katolkinju. Negodovanje Aleksine pravoslavne sredine, naročito majke, bilo je prejako za Aleksu. Svoju Anku, Aleksa sve do svoje smrti nije prebolio.)

Osman i Zora su se 1907.godine preselili u Mostar. Nažalost, par godina nakon toga, Osman oboli od turbekuloze, a malo poslije njega od iste, tada neizlječive bolesti, oboli i Zora.

Osman je umro u trideset i petoj godini života, 30. marta 1912. godine a njegova supruga Zora je umrla od iste bolesti par mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Njihova ljubav je prerasla u romantičnu legendu koja traje sve do danas.

Zora počiva na pravoslavnom groblju Bjelušine, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karađozbegove džamije. Od Osmanovog turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom: “Đaurko mila, tuga me mori…”

http://prica-i-pjesma.blogspot.com/2017/11/osman-i-zora-aurka-mila.html