ISPOVIJEST HRVATICE Na Ovčari mi, tijekom rata, život spasio drug iz osnovne škole, Srbin! (FOTO)

Kao mnogi njezini sugrađani, Ružica priču o vukovarskoj tragediji počinje lijepim riječima. A kako i ne bi kada je u prijeratnom gradu bilo više radnih mjesta nego što je danas stanovnika.

“Ja sam radila u Vupiku, a suprug u Borovu. Nismo imali kredit, plaća je dolazila svakog 10. u mjesecu, sjela bi na petak, a mi bismo već za vikend bili na moru. Kuću smo gradili 1985., radili su na njoj svi susjedi, nisi niti znao tko je Srbin, a tko Hrvat. Bili smo jedna normalna, prosječna obitelj. Dario se bavio atletikom, a kći Andreja tada je bila osmašica”, priča nostalgično Ružica sve dok ne spomene devedesete.

“U rujnu me nazvao Jastreb i rekao da izvedem djecu iz grada jer će biti ubijena. Suprug ih je odveo u Vinkovce kod svojega brata. Ni tada nismo mislili da će doći još veće zlo. Sjećam se da Dariju nisam dopustila da odnese u Vinkovce računalo, misleći da će proći, da ćemo krajem rujna slaviti Andrejin rođendan u kući. Dva dana kasnije pogođen nam je dom, a još dva poslije je sravnjen sa zemljom. Suprug je većinu vremena provodio u stožeru s Jastrebom, a ja i još 13 susjeda sklonili smo se u kuću Vojislava Stanimirovića”, prisjeća se Ružica.

U tom je razdoblju prvi put ranjena. Išla je sa suprugom po vodu kad su počeli tući iz VBR-a. Goran je viknuo: “Zalegni!” Imali su malog psa, zgrabila ga je, priča nam, i nekako ga smotala ispod sebe. Jedna metalna kuglica probila joj je tijelo pokraj kralježnice.

“Kako se tada živjelo? Svaki dan je mogao biti posljednji, ali ne razmišljaš o tome, valjda nas je čuvao Bog. Dijelili smo sve što smo imali, nas 14 susjeda. Onda počne granatiranje pa pozoveš nekoga tko se zatekao na ulici da se skloni, onda ti on sutradan donese dvije glavice kupusa. Onda te netko preplaši kucajući u 22 sata pa shvatiš da to drugi susjed nosi tople čvarke. Kruh smo pekli svaki dan. Prvi put kad mi je pala bomba u kuću, udarila je u kalijevu peć pa sam izašla van crna poput dimnjačara, a sljedeća je pogodila kinderbet i zasipala me perjem. Snajperski hici bili su svakodnevica. A ljudi? Bio je jedan Srbin koji je napunio podrum Hrvatima i sve ih spasio.“

I onda je došao 18. studenoga i trenutak koji Ružica nikad neće zaboraviti – kada je u bolnicu stupio prvi muškarac s kokardom na čelu.

“Nastao je tajac. Smrtna tišina. Meni je došlo da se smijem. U trenutku mi se sve pomiješalo. Pomislila sam, pa što ovaj tu radi, je li ranjen? Ubrzo su počeli ulaziti i drugi, pa vojnici JNA, šešeljevci, arkanovci…

Sutradan je počelo razdvajanje, kao i 20. studenoga ujutro u 6 sati kad smo izlazili u koloni van. Napravili su špalir, ranjenici su išli lijevo prema mojoj ulici, a osoblje i civili desno. Znali su čija sam žena i sestra pa su me rasporedili lijevo, uz ranjenike koji su poslije završili na Ovčari. Nisam niti krenula, a u pozadini sam začula glas: ‘Ružice!’ Okrenula sam se i vidjela vojnika u srpskoj uniformi. Rekao je kolegi: ‘Ona ide desno’. Nisam ga prepoznala dok mi se nije javio, bio je to Đorđe Stojšić, moj prijatelj iz osnovne škole. Spasio mi je život.”

“Rat izvlači ono najgore u čovjeku, ali i najbolje”, ističe Ružica a prenosi jutarnji.hr.