“Ideš sama u Hrvatsku? I ne bojiš se?” Srpkinja iz Vranja otišla u Hrvatsku, evo kako se provela u Osijeku. (FOTO)

Jovana: “S pravom sam uvjeravala svoje prijatelje da nema razloga za strah”

“Ideš sama u Hrvatsku? I, ne bojiš se?” – pitali su me pojedini prijatelji prije mog odlaska u Osijek. Niti jednog trenutka nisam pomislila na strah. Onda bi mi oni rekli: “Pa, dobro, ali znaš, Srbi i Hrvati… Naša prošlost, ratovi…” “Ne razmišljam o tome na taj način, a i prošlo je, koliko, skoro 30 godina”, odgovarala sam im.

Znala sam da je Osijek pretrpio ratna razaranja dvije godine nakon mog rođenja, ali sam i znala da idem tamo gdje žive ljudi čija se država jednom zvala istim imenom kao moja i koji govore isti jezik. S pravom sam uvjeravala svoje prijatelje da nema razloga za strah. Vidjela sam da u Osijeku žive ljudi s istim običajima kao mojima, da nije bilo nikakvih problema kada su po govoru prepoznali da sam iz Srbije, jer Hrvati imaju malo više slova “j”, mi malo manje.

Kada sam stigla u Osijek, osjećala sam se kao da nisam napustila Srbiju, kao da je to dio moje domovine bez obzira što prelazim granice i što moram pokazati svoj srpski pasoš. Ni s kim tamo nisam pričala o nesretnim ratovima. Pitali su me o rodnom gradu Vranju, kakav je i ima li sličnosti s Osijekom, govorili smo o mom novinarskom poslu. Uvečer smo zajedno promatrali i komentarirali prelijepi Osječki most koji, inače, mijenja boje. Nismo se ni dotakli ružne prošlosti.

Na obje strane je vidljiv nizak životni standard, i na žalost, s obje strane, iseljavanje mladih koji su u potrazi za boljom budućnošću. Zaključila sam da umnogome sukobe i nemire između Srba i Hrvata podgrijava politika, što prenose mediji, iz razloga kojih ne želim ni pokušati razumjeti.

Po dolasku u Osijek, Srđan me odveo na večeru kod svoje prijateljice Ljilje koja ima sedmogodišnjeg sina Luku koji nam je pokazao kako umješno “skida” pokrete Michaela Jacksona uz pjesmu “Billie Jean”, a čiji je performans dobio pozitivne kritike od mojih prijatelja na mom Instagramu. Ljiljine domaće kifle i sarme bile su istog ukusa kao one koje moja mama sprema u Vranju.

Kad ja pomislim na Hrvatsku, Osijek, grad u kojem sam boravila šest dana, kada pomislim na Hrvate, prvo pomislim na svog prijatelja Srđana koji je bio najbolji domaćin u Osijeku, pomislim na Ljilju i malog Luku s kojim sam igrala video-igru sličnu Super Mariju, na prodavačice u pekari koje su se ljubazno osmjehnule kada sam tražila “pitu sa spanaćem i kiselo mleko”, iako nisam rekla “mlijeko”, pomislim na sve ljude čija su lica umorna od politike, na ljude koji Srbe ne zovu četnicima. Ima ih.

Na kraju, pomislim i na Srbe koji Hrvate ne nazivaju ustašama. Ima nas.

(dw.com)