Hladna, januarska noć,1978. godine. Na željezničkoj, u Kragujevcu, ispraćaj regruta u JNA. Ovako je izgledalo moje putovanje…

Hladna januarska noć, 11 dana te davne 1978. Na željezničkoj stanici u Kragujevcu kao u košnici, mladi, stari, roditelji, rodbina, djevojke… ispraćaju regrute. U toj gužvi, negdje oko 23 sata, ulazi mladi momak civil i vojnik. Nedugo zatim objavljuje se dolazak voza na kolosijek. Poljupci, zagrljaji, lijepe želje i obavezno “Piši sine, javi se da majka ne brine!” Krećem prema vozu i od te silne gužve na vratima kupea ostali su samo vojnik, momak u “civilki” i nas dvojica regruta. Vojnik brzo nalazi mjesto u kupeu i sjedamo nas trojica, regrut se izgubi niz hodnik i odlazi u gužvu drugih regruta. Počinje priča, ja odgovaram kao ispred profesora na satu, kažem da idem u Karlovac u ŠRO. Počinju i oni svoju priču da me malo ohrabre, vide dječaka od 18 godina i 3 mjeseca koji ide u nepoznato. U kupeu je toplo, kloparaju točkovi voza, a mi se raspričali kao da smo odrasli zajedno. Momak u “civilki” je odslužio i ide kući u Zagreb, a vojnik ide u Zidani Most (Slovenija) na redovno odsustvo. Hvale oni moj Kragujevac, svoje drugove, starešine. U toj priči i razgovoru stižemo u Beograd. Glavna željeznička stanica, civil me poziva sa sobom u bife, a vojnik odlazi kupiti karte. Popijemo sva trojica po piće (ja Coca-Colu), a ja iz zahvalnosti i pažnje što su mi pričali o vojsci odlučim platiti piće. Moji novi drugovi u glas to odbiju i krećemo u voz put Zagreba. Dok ulazimo u prepun voz, vojnik “krči” put, ja sam u sredini, a civil iza da me ne izgubi. Uspijemo nekako da se svi zajedno smjestimo u jedan kupe, opet se ugrijemo i ubrzo prestane priča. Počnu ova dva momka spavati, a ja se predam razmišljanju – kada ću ja barem na odsustvo ako ne mogu kao ovaj “civil” kući. U tih nekoliko sati do Zagreba ima priča, šala, spavanja… Zagreb, Glavni kolodvor, izlazimo sva trojica, pored nas “divizija” regruta, sanjivih, mamurnih, pripitih. Sada me opet vojnik vodi sa sobom u bife, moj “drug civil” odlazi mi kupiti kartu do Karlovca. Sada je on u svom rodnom gradu, sretan i veseo, odužio dug domovini, poznaje svaki ćošak kolodvora. Samo što smo sjeli, dolazi moj “drug”, daje mi kartu, poručuje piće i počinje s uputstvima gdje staje voz. Vadim novac da platim kartu, a moj drug energično odbija, kaže da nije skupo jer je to samo 55 km do Karlovca. Razumio sam ga, bio je sretan, u svom je gradu, kod svoje kuće, odslužio je, a valjda mu je bilo lijepo u mom Kragujevcu. Popijemo po piće, civil se pozdravi sa mnom uz savjet da ne brinem, brzo prođe 457 dana. Sa vojnikom se dugo grlimo, pozdravljamo se, dogovaramo se da se nađemo poslije vojske. Ja ih promatram i priželjkujem da i ja u vojsci nađem takve dobre drugove. Dolazi voz za Karlovac, pozdravljam se s vojnikom, on mi stisne ruku onako jako, vojnički, i savjetuje da se ne brinem. Ulazim u voz i krećem put Karlovca, sam bez svojih “drugova”. Bilo mi je nekako žao, ostadoh sam, krenu dečačka suza niz golobrado lice. Ne suza iz straha i neizvjesnosti, već što sam za kratko vrijeme ostao bez tako dobrih ljudi. Eto drugovi, tako sam ja doputovao do Karlovca. U sljedećoj priči bit će moj dolazak u Karlovac i prvi dani u JNA. Pozdrav za sve drugove iz bivše JNA. Živjeli!

Drug Radoslav Jevremović