Dino iz Konjica: “Išao sam u Banjaluku na teren. Poznanici su mi govorili da tamo može biti opasno a ja sam proveo TRI NAJBOLJA MJESECA U ŽIVOTU”.

“Veliki pozdrav za Vas, izvinjavam se što pišem ovako kasno/rano, upravo sam pročitao priču vezanu za porodicu Osmanović pa sam odlučio da i ja podijelim svoju priču sa svima vama.

Moje ime je Dino i dolazim iz Konjica. 2021. godine radio sam kao vozač kamiona u jednoj domaćoj firmi iz Konjica, nakon nekog vremena poslali su me na teren u Banja Luku.

Obzirom da sam osoba koja voli da putuje, upoznaje ljude i istražuje nova mjesta, jedva sam čekao da odem i da pođem da živim u toj čuvenoj Banja Luci za koju su mi prije odlaska moji poznanici rekli samo ružne rijeci, jer “sta ces ti tamo, tamo žive samo Srbi”

Eh, pa dragi moji poznanici, ja sam u toj Banja Luci proživio skoro 3 najbolja mjeseca moga života.

Moj šef zvao se Srđan, iako nisam bio dio iste firme čija je bila kuhinja i kantina, Srđan se pobrinuo da svaki dan imam obrok od njih i objasnio kuharima da među svim tim radnicima postojim i “JA” koji ne jedem svinjetinu i svinjske prozivode.

Prihvatili su me na najbolji način, i svaki dan su pravili posebno obrok za mene, od sve hrane često se sjetim sirnice koju su pravili petkom i bila je mnogo dobra.

Kad sam već napisao ovoliki tekst, želim jos da spomenem Franju iz Gradiške koji mi je pomogao kada sam ostao bez carinskog užeta na Hr. granici u putu za Sloveniju, koji mi je nakon što sam ga nazvao rekao “ne pomjeraj se nigdje stižem po tebe”. Ostavio je svoj posao, došao po mene i sve smo uspjeli riješiti u rekordnom vremenu. I pored ovog slučaja svaki put bi me dočekao kući sa svježim grožđem i domaćim sokom. (Obećao sam mu jednog šarana i jos mu ga dugujem).”

Dino Mešukić, Konjic