BRČKO, RAT: Pod olovnom kišom metaka, Safet (108. BRIGADA ARBiH) je spasio ranjenog pripadnika VRS! (FOTO)

Raspoređujemo se u tri autobusa i krećemo. Svako sa svojim mislima o onome što nas čeka. Pitam se hoću li naći Mirzu koji je otišao u prvoj grupi. Je li živ? Nikakve vijesti od ove grupe ne dolaze.

Piše: Amir Hasanović, stav.ba

U večernjim satima, između 18 i 19, dolazimo u Boderište. Kod kapele susrećemo našu braću, policajce manevarce. Malo zastajemo, pozdravljamo se, ljubimo se i grlimo, iako se prvi put vidimo. Tako je to uvijek, čovjeku bude drago kad u tim gorkim i nimalo ugodnim uvjetima sretne svoju ratnu braću.

Opisujem ga i pitam policajce poznaju li mog druga Mirzu. Kažu da mu je jedan naš kuhar rod. Odlazim u kuhinju. Kuhar mi objašnjava da je iz Tuzle i da je Mirzu slučajno sreo. Nabrzinu mi je ispričao da su nekad pred rat igrali zajedno fudbal i da se odatle poznaju.

Nalazim Mirzu skupa sa Safetom i s još nekoliko momaka. Neobrijan je i umoran. Pita me iznenađeno zašto sam došao. Nemamo mnogo vremena za razgovor pa se pozdravljamo: on ide prema autobusu, a ja na mjesto postrojavanja za odlazak na liniju. Drago mi je što su svi živi i zdravi. Po izrovanoj zemlji i kraterima od granata vidi se da je bilo mnogo granatiranja u ova četiri dana dok su oni bili ovdje. Neki među vojnicima koji odlaze u pripravnost pričaju o jutrošnjem uspješno odbijenom pješadijskom napadu.

Spušta se mrak. Odvode nas do položaja skupa s domaćim vojnicima iz bataljona 108. brigade. Kratko nas upoznaju sa situacijom na terenu i objašnjavaju odakle tačno dolazi opasnost. Ostaje nas dvanaest na ovom dijelu linije. Odmah se raspoređujemo i dogovaramo gdje će ko biti i koje ćemo položaje zauzeti jer rovova i bunkera nema, samo kuće, štale i pokoja iskopana rupa za zaklon. Od oružja imamo jedan puškomitraljez, dvije puške PAP-ovke, devet kalašnjikova, tri tromblonske mine i svaki po dvije bombe “kašikare”. Ispod našeg položaja prolazi cesta prema susjednom selu.

VRS po nama otvara vatru dok zauzimamo položaje. Imamo naređenje da municiju štedimo, da vatru ne otvaramo ako ne vidimo nekog iz VRS i ako nismo sigurni da ćemo ga pogoditi. Nakon kratkotrajne pucnjave, sve se opet smiruje i dan prolazi u čišćenju oružja i izviđanju terena prema Srbima.

Pala je noć. Kuće na kraju sela, oko kuća kukuruz izrastao preko dva metra. Lagahni povjetarac, a kako zapuše, tako kukuruz zašušti. Učini nam se da idu Srbi. Jedan drugog opet upozoravamo da se ne puca dok ih ne vidimo. Noć je prokleto duga, a komarci nemilice bodu.

Počinje svitati. Naslonjen sam na zidić nekog pomoćnog objekta. Odatle imam dobar pogled na ovu dionicu linije.

Učinilo mi se da je neka silueta prešla preko ceste, a onda još dvije. Zažmirim nakratko. Možda su se oči od naprezanja umorile ili mi se počelo pričinjavati. Jedan od momaka koji su s nama u improviziranom rovu prilazi mi bliže. Pokazujući prema cesti, pita me šapatom jesam li ih vidio. Tek da mu potvrdno odgovorim, kad se desno od nas, iza kuća pored ceste, začu pucketanje crijepa.

Uspravljamo se uz ćošak garaže. Momak iz tuzlanske manevarske policije polahko zovnu ostalu četvoricu do nas i reče im da dobro paze. Minut ili dva naše naprezanje da vidimo bilo šta u mraku iznenadi eksplozija. Odjednom se sve pretvorilo u dan. Srpska strana ispalila je “fenjer” u zrak. A nedugo zatim još dva.

Desno od nas odjeknu jaka detonacija, a nakon nje još jedna. Nebom iznad nas, koje je tek rudilo jutrom, razliježe se glasna pješadijska vatra. Pucalo se na nas s dvije strane: pravo ispred i malo udesno. Odjednom, po prostoru udaljenom dvadesetak metara ispred nas sasuše prvi rafali, a onda i po nama krenu salva sa svih strana.

Skočio sam od ćoška garaže do one rupe u zemlji koja je ličila na rov. Zaštektaše mitraljezi. Sad jasno vidimo grupu vojnika koji se preko ceste prebacuju u kuće tik pored nas. Uzvraćamo momentalno pokušavajući koliko-toliko ne otkriti svoj položaj. U potpuno smo nezavidnoj situaciji. Ne znamo gdje nam je tačno lijeva, a gdje desna strana.

Čuje se bat čizama. U sabahskoj izmaglici prepoznajem Mirzu, Miralema i Safeta. Miralem prvi sasipa rafal iz svog puškomitraljeza, a onda i ostali prihvataju borbu. Srbi su ušli u kuće ispred nas i otuda otvaraju vatru. Jedna grupa, uz podršku ovih koji pucaju iz kuća, pokušava prići što bliže našem položaju.

Pod prvim zracima sunca, u samom ozračju jutra, vidimo veliki broj srpskih vojnika pred nama. Ponovo je proključalo na sve strane. Momak iz Srebrenika, koji je stajao između mene i Miralema, pada nazad odbačen udarom metka. Sklupčao se i zakukao od bola. Prevrćemo ga. Ranjen je u rame. Brzo ga previjaju. Jedan od manevaraca kreće da ga izvuče van vatrenog područja.

Miralemov mitraljez štekćući drži Srbe na odstojanju. Uspijevamo ih odbaciti natrag preko ceste uz jaku vatru momaka s našeg desnog boka. Dva neprijateljska vojnika iskaču iz kuće ispred nas. Nekako izgubljeno, umjesto desno ka cesti, kreću lijevo, pravo ka nama. Teški mitraljez zaštekta. Prvi od njih svaljuje se pokošen. Drugi se zateturao. Kreće se lijevo-desno nekoliko koraka, a onda i on pada.

Ponovo s one strane ceste stiže salva iz pješadijskog oružja. Uzvraćamo, a zatim bacamo tri-četiri “kašikare”. Čuje se zapomaganje i jaukanje. Bio je to jedan od onih vojnika koje je mitraljez pokosio. Safet prebacuje pušku preko leđa i u trenu nestaje u travi ispred nas. Ranjenik jauče desetak metara od garaže. Razgledamo, ali od visoke se trave ništa ne vidi, samo njeno lelujanje na jutarnjem suncu.

Na cesti odjekuje eksplozija minobacačkih projektila. Ponovo nas zasipa vatra iz pješadijskog naoružanja. Podižem glavu i vidim Safeta kako vuče neprijateljskog vojnika po zemlji pored garaže ispred nas. Vičem Mirzi da me štiti i iskačem iz tranšeje. U nekoliko koraka stižem do kuće uzimajući je za zaklon. Stavljam pušku preko leđa i dotrčavam do Safeta. Uzimam vojnika za noge, podižem ga sa zemlje i dovikujem Safetu da trči prema kući. Ne znam kako pretrčavamo tih dvadesetak metara. Meci pogađaju zemlju oko nas i zid kuće, ali uspijevamo se dočepati zaklona garaže.

Stižemo iza kuće ka mjestu gdje su naši momci. Spuštajući ranjenog Srbina, primjećujem da je došlo još naših. Tek sada imam vremena malo ga bolje pogledati. Mlad je, nema više od 22 ili 23 godine. U dokumentima koje nosi sa sobom vidi se da je iz Ugljevika. Pogođen je u obje noge. Krvari.

Dok mu prilazimo sa zavojem, podiže ruku i kroz zube govori da ima malu djevojčicu, pa onda nešto nerazgovijetno. Previja ga jedan vojnik iz 108. brigade. “Ne boj se, ideš u bolnicu. Nema potrebe da se bojiš.” Podižu ga na nosila i odnose između kuća do saniteta.

Prošlo je nekoliko minuta. Momci se vraćaju s praznim nosilima. Spuštaju ih. Othukuju. Kažu da ga sanitet odvozi u ratnu bolnicu u Brku. Gledam u Safeta. U njega i u ove momke iz 108. brigade. Ponosan na ono što su učinili i što su govorili.