Priča o generalu JNA, Srbinu, koji je u ratu odbio “čišćenje sela”. Po povratku u komandu je razrešen dužnosti i stavljen u kućni pritvor.
Priča o generalu JNA, Srbinu
Piše: Ibrahim Pelešić
Evo, reći ću možda najljepšu i istovremeno najtragičniju priču o jednom srpskom generalu koju mi je u Njemačkoj, kao prognaniku iz Bosne, ispričala kći jednog srpskog generala. Njen otac, po činu general JNA, radio je prije rata kao diplomat u više jugoslavenskih konzulata širom svijeta, ali ga je rat zatekao s vojskom u šumama negdje iznad jednog malenog bosanskog sela u centralnoj Bosni.
Jednog dana, dobio je depešu iz Vrhovne komande JNA s naredbom da sa svojom vojskom uđe u selo i izvrši čišćenje, što bi u vojničkom žargonu značilo: “pobij, popali, sve poruši i uništi”. Iako je bio vojnik cijelog svog života, koji je navikao da prima i izvršava naredbe, bio je zbunjen ovakvom naredbom. Međutim, pred ostalim oficirima, lično je predočio vojsci u ne baš uobičajenom vojničkom maniru. Više je to izgledalo kao da se izvinjava i opravdava, a ne naredjuje.
Vojnici su bili zbunjeni ovim naglim preokretom. Neki od njih su tiho razmjenjivali mišljenja, dok se jedan od njih nije ohrabrio i, uz mnogo teškoća, uspio da izrazi svoje čuđenje: “Gospodine generale, pa zar nas juče nisu učili da smo svi mi braća, Srbi, Hrvati, Muslimani… da je JNA narodna vojska, a danas treba da idemo u selo i ubijamo svoju braću, nedužne ljude…”.
Drugi su negodovali i mrmljali, a general ih je strpljivo slušao. Ostali oficiri su šutjeli, a verovatno čekali naredbu.
A onda se vojsku ponovo obratio general, s očiglednim naporom pokušavajući da djeluje kao vojnik.
“Znate da je rat, a u ratu djeluju i prijeki vojni sudovi. Ukoliko ne izvršite naredbu, svaki viši oficir ima pravo da vas strelja na licu mjesta. Ja to neću učiniti, niti mogu zahtijevati od vas da izvršite ovu naredbu, ali kao viši oficir, mogu i imam pravo preuzeti odgovornost za svoje odluke i postupke. To vama, mimo svih pravila vojne službe, ne želim osporiti. Na vama je uniforma JNA, ali nije vaša… nije ni oružje koje imate u rukama. To pripada nekome drugome. Međutim, odluka koju ćete donijeti je vaša. Izbor je jasan: ili idete sa mnom u selo, ili odložite oružje, skinite uniformu JNA i idite gdje vam je volja.”
Vojnici su se s nepovjerenjem pogledali i nisu mogli vjerovati. “Da, voljno ste. Nakon što odložite oružje i skinete uniformu, možete ići gdje god želite.” Vojnici su, jedan po jedan, zatim skinuli uniforme i oružje, sve dok posljednji među njima nije bio gol.
“Sada možete ići,” rekao je general i mirno salutirao bivšim vojnicima. Dok se kolona razgolićenih vojnika JNA udaljavala iz sela, general je stajao pored uniformi i oružja i pratio vojnike pogledom, sve dok nisu nestali na dalekom horizontu.
Nakon povratka u komandu, generala su smijenili sa dužnosti i stavili u kućni pritvor. Nije smio napustiti stan, ali je zahvaljujući svojim prethodnim vezama i poznanstvima uspio da suprugu i dvije kćeri otpremi u inostranstvo. Supruga je brzo oboljela i umrla u Njemačkoj, navodno od raka, možda i od tuge. Jedna kćerka, moja nesuđena snaja, ostala je u Freiburgu, nakon što smo mi odlučili da idemo dalje, u Americu.
Ubrzo nas je posjetila u Americi, ali bez papira nije mogla ostati duže. Vratila se u Njemačku i udala se za papire i nekog starijeg Švabca. Ne znam gdje je danas, ni ona, ni njena sestra, niti što se dogodilo sa njenim ocem. Da li je uopšte živ i da li još uvijek živi sam u svom domu, negdje na Kalemegdanu u Beogradu!?