web analytics
Članci

SUSRET VOJNIKA ARBIH I VRS ’92., NA MAJEVICI: “Ponio sam bombu, ako me prevariš, da obojica poginemo!”

Ovo je priča o susretu dva vojnika, Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine, u ratu 1992. Ko bi rekao da će ovaj susret, u šumi na Majevici, prerasti u veliko poslijeratno prijateljstvo.

Rat!
Ta riječ toliko ogavno zvuči da bih je ja izbrisao iz svih rječnika ovog svijeta!
Ali postoji nešto što se u ratu pamti do smrti, nešto što je suprotnost onom najgorem što rat izaziva u čovjeku, to je prijateljstvo, i to prijateljstvo je apsurdno i neshvatljivo, strano našem umu, prijateljstvo sa neprijateljem.
Te ratne 92-ge godine sam naglo sazrio, nestalo je dječjačkog osmijeha s mog lica, primjetili su drugi i mladalačke bezbrižnosti, primjetio sam ja. Iako je suprotno mojoj veseloj prirodi vječnog optimiste, nekako sam postao ozbiljan i zabrinut, počeo sam o životu da razmišljam na drugačiji način nego do tada.
Te nesretne godine koja će ostaviti neizbrisiv pečat na mom biću i koja će ostati upamćena kao početak ključanja bosanskog kara-kazana iz kojeg je počeo da se izlijeva otrov koji se krčkao vijekovima, kiša je lila kao iz kabla gotovo svaki dan. Moj rov je bio pun vode i vlage, ako bi se ta rupa u zemlji mogla nazvati rovom. Osjećao sam kako vlaga ulazi u moje tijelo i imao osjećaj da ako uskoro sve ne prestane, ljudi će početi zaudarati kao krtice.
Jedva sam čekao da sunce grane da izađem napolje, ali avaj, sunce je te krvave godine bilo rijetko kao i osmijesi na licima mojih brđana.

Dan za danom se smjenjivao, kao jaje jajetu sličan jedan drugom; straža, osmatranje, malo pucanja i opet u krug, đavolji krug bez kraja, ili što bi nas narod rekao: “Vrzino kolo”, da, upravo tako, to je najbolji izraz, svaki dan je bio samo jedan korak u “Vrzinom kolu” a svaka noć samo mračan odraz dana u začaranom ogledalu Boga Aresa koji je te godine bjesomučno udarao u ratne bubnjeve.
Sreća pa sam imao tranzistor…
Jednog dana, negdje u jesen te godine, ugledah u rovu rupovku (vojni telefon).
“Kome još treba ovaj, krš”, pomislih, “kad svi imaju motorole… I ja sam je imao… bio sam jedno vrijeme zamjenik komandira voda, ali kasnije, ne tada.”
Uključih je, rupovku, čisto da provjerim da li se uopće održava veza i tada začuh:
“Četooo!!! Jesi se okupao, ha? Kad dođem da te zakoljem da budeš lijep mrtvac!”
Ni četo nije ostao dužan, bez bijesa uzvratih:
“Povedi sestre, da te ja poljubim!”
I tako smo se čuli, naši dušmani, pored linije razdvajanja.
“Kako si, kako je tamo kod vas?”, upitah.
“Pa, kako si mogao očekivati, sve je kao i kod vas. Samo što nam ovdje malo više fali hljeba”, odgovori on.
“Ma, kod nas je isto, samo što nam više fali struje”, rekoh ja.
“A, da, dobro mi je da sam te čuo. Mora da se vidimo, kad se ovaj rat završi. Kako ti se čini, kad će se to dogoditi?”, upita on.
“Ne znam, ali se nadam da će biti što prije”, odgovorih.
I tako smo razmijenili nekoliko rečenica, a onda se veza prekinula.
Nisam ni mogao vjerovati da sam razgovarao sa neprijateljem, sa čovjekom kojem sam se nadao da ću se jednom moći suprotstaviti na bojištu. Ali taj razgovor me nekako obradovao, pružio mi je malo nade da će se nekad dogoditi nešto što će nas sve spojiti, a ne razdvajati.
I tako se i dogodilo. Nakon rata, susreli smo se opet, na istom mjestu gdje smo se i čuli preko rupovke. Nismo se ni prepoznali, toliko smo se promijenili. Ali taj susret je bio ispunjen stoliko emocija i sreće da smo odmah prepoznali da smo mi oni dva vojnika sa rupovke. I tako je počelo naše poslijeratno prijateljstvo, neobično i apsurdno, ali iskreno i duboko.
Rat je uništio toliko toga, ali nije uspio uništiti našu ljudskost i sposobnost da se povežemo sa onima koje smatramo neprijateljima.
I zato, iako nikad neću zaboraviti strahote koje sam doživio u ratu, uvijek ću se radovati ovom prijateljstvu koje je izrastalo iz tako mračne i teške situacije.

Autor: Milan Petković

tekst: majevicamix