SAVEZ IZVIĐAČA JUGOSLAVIJE Priča sa izviđanja. Tjentište, “vječno huči Sutjeska”.

Malo prisjećanje na Sutjesku 1968.
 
Već sam spomenuo da sam na Sutjesci prvi put bio 1968. Te godine na Tjentištu se održavala velika smotra Saveza izviđača Jugoslavije pod nazivom ”Vječno huči Sutjeska”, a među tisućama sudionika bio je i veliki broj nâs Zagrepčana.
Iz tog razdoblja sjećanja su puno bljeđa, ali znam da smo na putu bili oko dva tjedna i da smo krenuli 28. lipnja – točno tjedan dana nakon moje mature koju sam polagao na svoj 19. rođendan.
Do Sarajeva smo putovali noćnim brzim vlakom, od Sarajeva do Foče Ćirom, a od Foče do Šćepan Polja autobusima. U Šćepan Polju prenoćili smo pod šatorima, a ujutro smo krenuli već opisanom stazom na Vučevo. Zanoćili smo na katunima Koritnik i idućeg popodneva preko Dragoš sedla i Ravnog Borja stigli u Tjentište.
U Tjentištu smo boravili pod šatorima desetak-dvanaest dana. Hranila nas je JNA i to ne baš gurmanski, pa otuda ona priča o spomeniku prvoj žrtvi prehrane. Nismo se držali isključivo tabora već smo obišli mnoge lokalitete iz Nacionalnog parka Sutjeska (postoji i danas), a kod Trnovačkog jezera smo i prenoćili. Uglavnom, pod našim gojzericama nakupili su se deseci i deseci kilometara planinarskih staza.
Tada sam prvi put bio pod dubokim dojmom ovih divljih i prekrasnih predjela na granici BiH i Crne Gore.
 
TO TI PRIČAJ NEKOM DRU… (VIPERA BERUS)
 
U sjećanju mi nije ostalo puno epizoda iz tog vremena, ali jednu dobro pamtim. Na spuštanju kroz Ravno Borje prema Tjentištu imali smo kratak odmor na nekoj čistini. Moj izviđač Danijel Varga sjeo je u travu, a mi smo primijetili da se oko njega mota zmija (kasnije smo utvrdili da je bila riječ o riđovki). Netko je viknuo: – Varga, pazi zmija! – Na to se ovaj nasmijao i rekao: – Haha, to ti pričaj nekom dru… – I onda je ustao kao ispaljen iz topa i otrčao desetak metara. Zmija se, sirota, pokušala sakriti u šupljinu nekog debla gdje su je dečki bezobzirno prignječili i zatukli kopljem od zastave.
U životu nisam vidio toliko zmija kao na širem području Sutjeske. Bilo ih je doslovce na svakom koraku, a često smo znali naići i na njihove ostatke. Koliko znam, nitko nije stradao od ugriza.
 
GRUDANJE U KUPAĆIM GAĆAMA I GUZNI PUT
 
Na Tjentištu se nismo bavili podupiranjem šanka već smo kao pravi izviđači krstarili okolicom. Područje Nacionalnog parka Sutjeska prepješačili smo uzduž i poprijeko. Između ostalih lokaliteta pohodili smo Trnovačko jezero, gdje smo i prenoćili.
Trnovačko jezero se nalazi na teritoriju Crne Gore. Glacijalnog je porijekla i nalazi se na visini od 1.517 m/nm. Okruženo je planinama Maglić, Bioč, Volujak, Vlasulja i Trnovački Durmitor.
Tu smo se ugodno okupali po sunčanom danu (voda nije bila prehladna) i istodobno grudali – usred ljeta!
Naime, na osojnoj strani planine Maglić još je bilo snijega. Valjalo se do njega dobro penjati, ali je skupina malo fanatičnijih momaka uzela kante, popela se i donijela nešto snijega do jezera, pa počela gađati grudama koga stigne.
Između ostalih lokaliteta prohodali smo kanjonom Hrčavke, pa zatim planinskim stazama u dolinu Sutjeske kod sela Suha. Ovo ”sela” valja shvatiti uvjetno, jer su tamo bile samo dvije kuće. Suha je inače bila poznata kao najmanja katastarska općina u bivšoj Jugoslaviji.
U Suhu smo se spustili planinskom stazom koja se na karti-specijalki zove Gusni put. Navodno su ga još partizani 1943. nazvali Guzni put, jer je toliko strm da je pri spuštanju više radila g.zica nego noge.
 
”TEHNOLOGIJA” KUPANJA U SUTJESCI
 
Sutjeska je planinska rijeka u Istočnoj Hercegovini. Duga je 35 km i utječe u Drinu uzvodno (južno) od Foče. U dolini rijeke nalazi se Tjentište, u kotlini smještenoj između planinskog platoa Vučevo i planine Zelengore odnosno njenih izdanaka Košur i Borovno.
Sutjeska je opako brza rijeka i još opakije hladna. Rekreativno kupanje nije preporučljivo čak ni usred ljeta, osim ako si Finac ili Šved.
Ja sam to probao samo jednom i završilo je neslavno. Imao sam na sebi tzv. šorc, nekakvu kombinaciju kupaćih gaća i kratkih hlačica. A to baš nije bilo čvrsto pripijeno uz tijelo. Čim sam ušao u vodu ne samo da me brzica počela nositi već mi je doslovce svukla gaće. Netko ih je pokupio nizvodno, a ja sam postao metom dobre zaj.bancije.
Sutjesku sam koristio isključivo za higijenske potrebe. Čak i u ovoj pustopoljini svake večeri sam prao noge. I to kako! Voda je bila toliko hladna da je već nakon nekoliko sekundi izazivala fizičku bol. Pa sam noge prao u poziciji čaplje. Najprije sam stavio jednu nogu u vodu da se namoči, zatim je u vodu išla druga noga dok se ona prva sapuna, pa ta ide u vodu na ispiranje dok se druga sapuna, pa se ta ispere i konačno gotovo. Pri tome je valjalo držati balans da se ne padne u rijeku.
A kupanje (ono radi higijene) je bilo priča za sebe. Morao sam razraditi čitav plan i dobro odabrati teren. Stavio bih ručnik i sapun na prikladno travnato mjesto na obali i to tamo gdje mogu ”bremzati” u vodi. Onda bih otišao desetak metara uzvodno i bacio se na leđa u rijeku, pridržavajući rukama gaće da mi ih voda opet ne odnese. Izašao bih van, nasapunao se po čitavom tijelu, opet otišao desetak metara uzvodno, bacio se na leđa i izašao na poziciji ručnika.
…
 
Povratak u Zagreb počeo je maršem preko planine Zelengore, pa do Miljevine i tamo na vlak (Ćiru). Marš je trajao dva dana, a prespavali smo pod vedrim nebom negdje na području Gornjih ili Donjih Bara. Smještaj za dvije osobe bio je jednostavan: ispod malo suhe trave ili mahovine, na to šatorsko krilo i deka, vreća za spavanje, te preko sebe još jedna deka i šatorsko krilo. I spavali smo kao bebe. A danas mi ne pada na pamet spavati izvan svog stana ako nemam vlastitu sobu s kupaonicom…
Sve što sam preturio preko glave i naučio u izviđačima jako puno mi je pomoglo da lakše izdržim nedaće – a bilo ih je nemalo i nemilo – u vrijeme služenja vojnog roka.
 
Nota bene
 
U izviđačima sam stekao puno prijatelja. Neke od njih doživotno. Recimo, Dubravko i ja smo jedan drugome vjenčani kumovi. S drugima se povremeno srećem, a s nekima se dopisujem preko interneta (ima nas od Ljubljane do Beograda). Međusobno razmjenjujemo uspomene i slike naše današnje djece i unučadi.
U izviđačima su mnogi od nas stjecali i prva ljubavna iskustva, a najljepša su bila ona uz opojne mirise Jadrana… no to je za neku drugu temu.
Stoga, za kraj, posvećujem mojim izviđačkim prijateljima dvije slike iz novijih dana.
 
Tri očalinka – Cobra, ja i Čangi u kafiću u Španskom 1. srpnja/jula 2011. godine. Podsjećam na moje ranije priče – Cobra i ja smo zajedno prehodali Psunj 1968. godine, a Čangi je bio u društvu u pohodu na Sutjesku 1971. godine.

Staro društvo sastalo se na večeri u restoranu ”Medvedgrad” na starom Samoborskom kolodvoru 7. listopada/oktobra 2011. Moji sijedi, ćelavi i debeli dedeki, ali u duši vječni mladići: