Kad sam krenuo u rat, majka mi je rekla: “Sretno sine, čuvaj se i zaklinjem te da ničiji otac i majka ne smiju zbog tebe zaplakati!”

Sjećam se te 1992. godine, koja je za mene bila teška, uostalom, kome je bila laka? Dobio sam poziv da se javim u lokalnu komandu, kako bih bio obaviješten šta i kako dalje.

“U narodu su već uveliko kružile priče da je rat izvjestan i da se ne zavaravamo ako mislimo da je stanje koje je tada bilo privremeno ili neka šala. Znali smo da će se ratno stanje iz Slovenije, Vukovara, Dubrovnika i ostalih gorućih mjesta po Hrvatskoj preseliti i na nas, ali nismo baš znali u kojoj mjeri. Znam da se pričalo kako ustaše siju smrt po Hrvatskoj, kako muslimani kolju Srbe i da je jedini način da se to spriječi naša vojna intervencija. I moji roditelji i ja smo znali da nikada nismo imali problema s muslimanima jer smo bili prijatelji s njima i takve su nas priče traumirale i deprimirale. Ali mi smo se vodili mišlju da, pošto je već rat tu, da su se neke stvari promijenile i da možda ti nekadašnji prijatelji i nisu kao što su nekad bili. Šta je tu je. Nakon premišljanja, drži, ne daj, odlučio sam da se prijavim kao dobrovoljac s ciljem da branim srpsko stanovništvo. Kada sam krenuo u rat, sjećam se da je majka plakala, otac je suze krio ali je muški podnosio stanje. Majka me je zagrila, poljubila i rekla da se čuvam, te me zaklela da ničiji otac i majka ne smiju da zaplaču zbog mene, naravno, mislila je da nikoga ne ubijem i da vodim častan rat, ako se može reći da je neki rat častan. Pozdravili smo se, nakon majke, otac me zagrlio, izljubio i dao mi nešto para, da mi se nađe. I zaista, u toku cijelog rata, nikada nisam bio nekorektan prema suprotnoj strani. Moja jedinica je uglavnom držala liniju razgraničenja s muslimanskom stranom, tako da lično ja nisam imao sukoba sa Hrvatima. Sada, kada pogledam unazad, koliko je taj rat bio čudan. Nadvikivali smo se sa muslimanima, jedan dan smo psovali jedni drugima mater, oni nama četničku, mi njima balijsku a drugi dan smo čak i viceve pričali jer mi smo bili možda nekih 150-200 m razdaljine. Jesmo krvarili i mi i oni, ali nikada ne bih poželio ikome da bude u rovu sve one godine i da proživljava sve ono što smo mi. Kada bolje sagledaš situaciju, izginu onoliki narod, za džaba.”