HRVATSKI BRANITELJ: “E moj druže beogradski, na*ebali smo poštenski!”
Ispovijest prenosimo u cjelosti:
“Sjećam se ko juče kada je rat počeo. Sjećam se te ratne propagandne mašinerije, koja je bez milosti prijetila da nas sve proguta, bez iznimke. To se samo na prvu tak činilo, kada kažem “bez iznimke”. Kada je krenulo ratno djejstvo, ja sam kao mlad dečko, u punoj snazi, krenuo silovito da branim Hrvatsku. Propaganda je učinila da steknem takav dojam da sam jedva čekao da se dočepam puške i da pokažem tadašnjoj srbo-četničkoj mašineriji da sa nama nema šale. Par tjedana nakon početka Domovinskog rata, počeo sam da shvaćam da se mnoge stvari ne uklapau u logiku. Najprije mi nije bilo logično da nismo smjeli osloboditi teritorij koji smo znali da smo mogli zauzeti bez većih problema. Kada sam pitao brigadira zašto nismo krenuli, rekao je da su to poslovi velikih i da se mi ne miješamo u to, nego slijedimo vrhovnu komandu. Ma nemoj… A tko je to, molit ću lijepo, u to vrijeme mogao biti veći od hrvatskog vojnika, govorim za Hrvatsku? Pitam tko? Nakon svih muka koje sam prošao tijekom rata, nakon milijun puta trčanja, bježanja, skrivanja, pucanja, došao sam do zaključka da je taj rat bio dogovoren. Da, dogovoren! Netko je sve to isplanirao.
Tijekom borbi koje smo vodili, uvjeren sam bio da će Hrvatska jednog dana biti slobodna, ali u pravom smislu te riječi, da ćemo gospodarski da ekspandiramo, ali to se nažalost nije desilo, barem ne onako kako smo očekivali
Često zamišljam sebe kao mladog hrvatskog vojnika kako stoji i gleda u suvremenu Hrvatsku koja se kosi s onim što sam zamišljao da će biti nakon neovisnosti. Taj mladi hrvatski vojnik postavlja pitanje gdje je pogriješio dok gleda Hrvatsku kakvu nije zamišljao ranije!
Ovo nije Hrvatska kakvu sam zamišljao i za kakvu sam se borio! Hrvatska koja mirno gleda kako je omladina, pa čak čitave obitelji odlazeći tisućama kilometara daleko, napuštaju zauvijek, ne može biti nešto za što sam se borio. Hrvatska koja nijemo promatra kako se uskraćuju ljudska prava manjinama nije Hrvatska za kakvu sam se borio. Hrvatska koja ćuti na mržnju, nije Hrvatska za kakvu sam se borio. Nisam netko tko mrzi bilo koga, jednostavno volim svoju Hrvatsku i kakva je da je moja je, ali da sam zadovoljan trenutačnim stanjem, ne. Rat je bio i prošao i sada moramo gledati unaprijed.
Gledajući u moju Hrvatsku, potom se osvrnem i preko, pa vidim da i u susjednoj Srbiji ništa bolje nije, i iz Srbije mladi odlaze u nepovrat, gradeći nečiju tuđu državu. E moj druže beogradski, najebali smo poštenski!”